Jučer sam pustila kolegicu iz Splita da ide doma.
Pravilo je da se cure ne smiju preklapati po sobama kad idu na GO.
Pravilo koje sve svake godine prekrši.
Samo što do sad nisam ja bila šef koji ostane bez ljudi,
pa razmišlja kako pokriti sranja bez ljudi.
Ali netko drugi je odobrio preklapanje od preko tjedan dana,
pa sam ja odlučila dopustiti preklapanje od dva dana,
jer je cura prekinula svoj GO da ne bi bilo preklapanja,
odradila tjedan dana,
pokrpala rupe i pohvatala konce,
i sad bi rado doma za Gospu.
Neka ide.
Jutros sam krenula objesiti veš prije posla,
pa mi se uz noge stvorio mali popanac,
još nije ni oči otvorila,
al je uspjela nasumično pogoditi pravac do mene,
noseći svoju plišanu micu macu.
Najslađi jutarnji zagrljaji.
Nisam baš svoja zadnjih dana,
kapak mi titra,
ponekad mi se čini da mi se vrti,
al bar je produženi vikend preda mnom.
Malo dužeg spavanja,
npr do pola 7,
a ne do 6,
malo manje donošenja odluka,
malo manje odraslih ljudi oko mene,
odraslih ljudi sa pitanjima,
prohtjevima,
zahtjevima,
već samo malih ljudi
sa pitanjima,
prohtjevima,
zahtjevima,
ne nužno lakšim od onih odraslih.
Ali ipak značajnije slađim.
Post je objavljen 14.08.2025. u 07:20 sati.