„ LAŽ JE DANAS PREVLADALA, ALI NEŠTO POŠTENIH IMA“
Na dan Oluje 5. kolovoza ove godine kada je u Kninu bilo glavno obilježavanje 30. obljetnice Vojno redarstvene akcije Oluja kojom je oslobođen Knin, ali i oko 11 tisuća kvadratnih kilometara Hrvatske i kojom su izbrisane sve ambicije Srba da će u Hrvatskoj imati svoj teritorij Srpsku vojnu Krajinu, upoznala sam - onako u hodu - Stjepana Radića (65) dragovoljca domovinskog rata iz Kijeva. U domovinskom ratu, prema njegovim riječima proveo je četiri godine, četiri mjeseca i 14 dana i nije bio ranjen. Kijevo je poznato kao jedno od prvih mjesta na koje su napadali pobunjeni Srb u stvaranju takozvane Republike Srpske Krajine.
Moj sugovornik Stjepan odmah govori : „ Bio sam sudionik Oluje od Vještić gore, preko Dinare, do izvora rijeke Cetine , u Kninskoj bojni. Bio sam na Maglaju, u vojnoj akciji „Zima 94“ sa gospodinom Krstičevićem zapovjednikom 4. brigade i kada su cijevi počele pucat, srce mi je htjelo puknuti od radosti . To je bio progon neprijatelja prema Grahovu. I tada sam vidio da Hrvatska mora doći na svoja ognjišta. Kako je 4. brigada oslobađala istočni dio, tada zaleđenu Dinaru, mi smo išli od Vještić gore, vrhom Dinare, i za Oluju smo se spustili izvoru Cetine. Za Oluju je 7. gardijska brigada nas zamijenila, naše položaje na Dinari, a mi smo se spuštali ka izvoru Cetine, dok je 3. bojna Sinjska išla od Grahova prema Povljanima i spustila se prema Kijevu. Neprijatelja smo tjerali i u tome, tko je zarobljen je, tko je izašao, izašao je, tko je zarobljen, zarobljen je.
Akcija „Zima 94“ je počela 29. studenog 1994. Bilo je vrlo hladno, temperature su se spuštale do minus 30 stupnjeva. Snig je bio, u šumi pod najlonom se spavalo“ govori moj sugovornik Stjepan Radić.
- Gdje ste završili Oluju? – pitam
- „Kada je počela Oluja bili smo na planini Dinari i pješke smo se spuštali i čistili sve pred sobom. Neki se neprijatelji nisu htjeli predati. Ti su bili likvidirani. Sićam se, kada smo kod Kozjaka bili došao je val kiše, to je blagoslov bio .
- Kako ste zadovoljni sa tretmanom kao dragovoljac i kao branitelj ?- pitam
- „Tretman je takav da je išao da bude komunistički. Zašto smo mi morali ići doktorima, pa PTSP, zato imaju puno lažnih invalida. To je cirkus napravljen. I tu je došla ta ljubomora, zavist, došlo je zlo. Zašto se ubilo 2 000 branitelja ? Nitko ne poteže to pitanje, a ljudi ne vole nepravdu, ljudi koji su pošteni i pravedni.
- A kako ste svi mislili da se to trebalo odvijati?
- "Zašto su doktori morali igrati igru? Treba nagraditi branitelje invalide, a bilo je i osobnog ranjavanja, ljudi su bili sposobni svašta napraviti u svoju korist. A ovi pošteni branitelji, čuješ, a ja koji sam bio četiri godine, ja sam dobio najnižu mirovinu koja je postojala. Kažu mi „ Vi niste išli kukati i plakati.“ A kome ćeš se obraćati.
- A jeste li mislili da je branitelje za mirovinu trebalo regrutirati po brigadama? – pitam
- „Pa fala Bogu. Pa kako netko može biti branitelj, a nitko ga nezna. I Mirando Mrsić je rekao – ima takvih nema ni jednog dana braniteljskog staža – a ima mirovinu. E svašta je bilo. A žalosno je i to što su u domu HV-a pitali kuharice „ Hoćete li status hrvatskog branitelja“. To je je bilo sramotno. Žene su neke poštene rekle- mi to nismo zaslužile, mi nismo bile u ratu. Tu je bilo svega. I zato je došlo do svađe i do mržnje.
- Družite li se vi s nekim braniteljima?
- „Ima nas ekipa branitelja kartaša, ima na devet“, govori moj sugovornik Stjepan smješeći se , pa nastavlja „ Ali da vam kažem, laž je danas prevladala, ali nešto poštenih ima, oko 30 posto, ali ako ovako nastavi neće biti dobro. Što je istina, ljudi to ne vjeruju. Laž, laž i laž prijeđe u istinu. Nije od prvog dana nitko stao na „ balun“ i to ide dalje. Vidite korupcija, od vrha, išla je prema nižem. Ogorčen sam“
- Ali moj sugovornik Stjepan, kaže mi da je u njegovu kraju on Stipe, pa dalje kaže
„Ovo je dobar potez od ministra obrane da mladi moraju ići na obuku u vojsku. Jer oni barataju sa informatikom sa kompjuterima sa svim. Mi možemo biti oslonac, ja imam srednju školu. Ali kada ima mnogo oružja, onda negdje pukne rat. Kao nekad, prikonoći je od Teritorijalne obrane JNA uzela sve . Na početku rata mnogi ljudi nisu razumjeli što se zbiva i na koju stranu stati. Mnogi nisu imali ljubavi za svoj Hrvatski narod. U Kijevu smo bili potlačeni, željni smo bili slobode, ne samo u Jugoslaviji, već 800 godina“.
Tako je tekao spontani razgovor između mene i dragovoljca domovinskog rata simpatičnog gospodina Stjepana Radića iz Kijeva kog sam nasumce odabrala da s njim porazgovaram, u Kninu na stadionu NK Dinara gdje se odvijao službeni program obilježavanja 3o godina Vojno redarstvene Akcije Oluja, Dan pobjede, Dan domovinske zahvalnosti i Dan hrvatskih branitelja 5. kolovoza.
Margareta Zouhar Zec
Post je objavljen 10.08.2025. u 18:32 sati.