Marketing
*Mimohod
Jačanja vojske je najbolja antiratna politika koju neka dobronamjerna država može voditi.
"Podsjetnik da sloboda nije besplatna
U posljednje vrijeme sve češće se pojavljuju glasovi koji propitkuju svrhu vojnog mimohoda u Zagrebu. Kritičari ga nazivaju nepotrebnim, preskupim i čak pokušajem militarizacije društva.
Kao argument često se poteže otrcana mantra koja glasi otprilike ovako: „Koliko vrtića bismo mogli izgraditi za cijenu jednog tenka?“
To je postala omiljena fraza onih koji se zaklanjaju iza jeftine moralizacije, a zapravo ignoriraju temeljnu logiku opstanka jedne države.
Usporedba koja podrazumijeva da vojska i vrtići stoje na suprotnim stranama društvenih prioriteta u startu je pogrešna i demagoška.
Načelno većinom služi za skupljanje brzih i jeftinih političkih bodova. Prodajom jeftine demagogije površnim i emotivnim argumentima u pravilu se skriva i iskorištava ljudska emocija prema djeci, a sve kako bi se provukla određena političko ideološka agenda i osigurala dobro plaćena javna pozicija moći.
Takve usporedbe ne vode nikamo.
One služe isključivo kao jeftini retorički trik koji zaobilazi prava pitanja, a to su: „Što je vojska, što ona predstavlja i zašto je njezino postojanje i jačanje ključno za državu?
Vojska nije luksuz, ona je nužnost.
Povijest je puna primjera gdje su narodi koji su podcijenili važnost obrane gotovo nestali preko noći. Ista sudbina zadesila bi i Hrvatsku da nismo uložili u obranu.
Vojni mimohod nije nikakva militarizacija društva. On je podsjetnik da sloboda nije poklonjena, nego izborena.
To je također i poruka prijateljima i neprijateljima da Hrvatska ima čime braniti ono što je njezino.
Vrijedi se prisjetiti 1995. godine i legendarnog vojnog mimohoda na Jarunu u Zagrebu. Hrvatski narod tada je bio oduševljen. Nakon četiri godine krvave i brutalne agresije, mimohod je bio simbol snage, jedinstva i početak kraja nametnutog rata. Bio je to trenutak u kojem je narod prvi put osjetio da se iz obrambenog očaja prelazi u pobjednički zanos. I nitko tada nije brojao koliko je vrtića moglo biti izgrađeno.
Zašto?
Zato jer je svima bilo jasno da bez vojske ne bi bilo ni djece u tim vrtićima, ni grada u kojem bi ti vrtići stajali.
Zapitajmo se, ali onako iskreno zašto danas mimohod smeta nekim pojedincima?
Je li problem u tome što su generacije koje su doživjele rat polako na izdisaju i postaju manjina, pa se povijest polako relativizira?
Ili je problem u tome što se vojska, kao simbol državne snage i samostalnosti, jednostavno ne uklapa u narative onih koji bi radije vidjeli pasivnu i ovisnu Hrvatsku?
Vojsku ne smijemo promatrati isključivo kao trošak već kao osiguranje. Kao što osiguravamo kuću i automobil, i nadamo se da nam to soiguranje nikada neće trebati, tako se i država osigurava vojskom.
I zato su pitanja vrlo jednostavna.
Ako izgradimo željeni broj vrtića, tko će ih štititi u slučaju napada? Tko će braniti djecu, roditelje, tete odgajateljice i sve ono što čini tkivo našeg društva?
Vojni mimohod nije demonstracija sile protiv vlastitih građana niti hir nekog diktatora, nego podsjetnik da se sloboda i mir ne podrazumijevaju sami po sebi.
To je gesta zahvalnosti onima koji su se borili, ali i poruka svima koji bi ikad pomislili ugroziti našu sigurnost da Hrvatska ima snagu i volju braniti se.
A oni koji danas uspoređuju tenkove i vrtiće zapravo ne shvaćaju da ako sutra nestane slobode, prvi koji će gorjeti neće biti vojarne, nego baš ti vrtići.
Možemo graditi vrtiće, i moramo. Ali bez vojske, jednog dana možda nećemo imati ni djecu koja bi u te vrtiće išla."
(DubravkoGvozdanović)
foto #SlavkoMidžorPIXSELL
symbole sur clavier
Post je objavljen 31.07.2025. u 10:47 sati.