Nekad zbilja moraš poći,
odustat’ od buke, od vlastite moći.
Otići od sebe — bez smjera, bez mape,
kad sve što te drži — ide u etape.
Diši. Neka te ne vodi cilj,
nego tišina… tvoj unutarnji mir.
Ponekad se pronađeš baš kad se gubiš,
kad pustiš sve što si mislio da ljubiš.
Šutnja je knjiga bez ijednog stiha,
ali u njoj je svaka misao tiha.
Ona ne viče, ne moli, ne prijeti —
al’ istinu nosi — bez potrebe da sleti.
Misao luta, pa padne, pa svane,
al’ vodi te kući — nazad u tebe.
Ne mora sve biti jasno ni pravo —
samo budi blago… i to ti je zdravo.
Osjećaj zove — i kad ga ne znaš,
kad srce zamutiš, a osmijeh daš.
Jer tek kad pukne ono što skrivaš,
počinješ biti ono što dišeš — i uživaš.
Vraćaš se srcu, osjetiš riječ,
od tog sebe ne možeš pobjeć.
Zato nekad zbilja treba nestati malo,
u tišini gdje je sve odjek, a premalo.
Da bi se vratio sebi — ne isti, već cjelovit,
ne jači, već prisutan.
Ne bolji — već istinit.
To je ta nit, a tu leži je cijela bit.
Autor Rose Ocean
(u nastajanju nečeg novog, mog projekta sa srcem)
Post je objavljen 29.07.2025. u 15:30 sati.