Marketing
STRAH I KAKO GA IZBJEĆI
je li neobično reći, da u četverokatnici građenoj na nivoe postoje stanari koji se samo djelomično poznaju, iako redovito pozdravljaju po hodniku ili u liftu ?
Sve miriše na čistoću : hodnici oprani u dezificijensu dva puta tjedno, podignuti tepisi pred ulaznim vratima, obrisani rukohvati do dvoetažnih stanova : naoko sve sjajno, uglađeno , pristojno. Kućni ljubimci kao i njihove gazde-tihi, pristojni, ne laju.
Ali, jedan veliki "ali" postoji. Na mojem prvom nivou, s desne strane hodnika se nalaze jednosobni stanovi s pogledom na pješačku ulicu a samo jedan stan ima vlasnicu koja tu živi, ostali su iznajmljeni , a vlasnici nepoznati , nikad viđeni bar u ovih 14 godina mojeg stanovanja.
Pješačka ulica je bitna : dućani, kozmetički i frizerski saloni, četiri kafića s otvorenim štekatom, mame s kolicima, djeca se igraju u malim grupicama - hoću reći, da i ulica ima svoj mali život i svoje veselje. Po sred ulice su klupice : kamen-drvo za svakoga tko hoće predahnuti bez primisli, da u jednom trenutku može i poginuti!
A to se skoro dogodilo nedužnoj baki čija je unučica vozila tricikl .
U prevruće, sparno popodne alkohol je "jači" od razuma i tako, s prvog nivoa troje u stanu pregrijani pivom i vrućinom posvađali se : dva muškarca i jedna djevojka . . A onda je pijani bijes počeo bacanjem stvari kroz prozor : prvo je doletio toster na tlo i dok je zbunjena žena gledala što i odakle leti jer se prozor ne vidi zbog isturenog dijela dviju zubnih ambulanta , doletio je cijeli televizor i to upravo na rub klupice s bakom.
Žena se onesvijestila , prolaznici i ovi iz kafića ustrčali, nitko ništa ne zna i ne vidi, ali pametan netko zove policiju koja brzo dolazi i ureduje . Izvodi pijanu trojku , razgovara s njima, upisuju u mobitel odgovore onih s ulice svjedoka i - nikoga ne odvode zbog nereda i mogućeg ubojstva iz nehaja .
Ostavljaju ih da se otrijezne sami.
Nije ni normalno ni pametno tako vjerovati u otriježnjenje nakon svega učinjenog , jer još tad je bilo 35 stupnjeva u zraku a u njima dovoljno alkohola.
Oni su još uvijek tu : velika, crna kesa uredno vezana je pred vratima spremna za bacanje u kontejner , sve je čisto , hodnici opet mirišu , ali u meni je ostao strah od ulaska u lift jer uopće ne znam tko su ti stanari , ne poznam ih i ne bih rado s jednim od njih ušla u lift.
Ja sam klaustrofobična odavno kad su liftovi u pitanju pa mi ne treba još jedna fobija ma kako je nazvali - recimo, strah od nepoznatih muškaraca.
Najjednostavnije rečeno
prkos s mojeg balkona : prkosu ne treba prkos da raste
KOMENTARI ISKLJUČENI
Post je objavljen 28.07.2025. u 10:51 sati.