(refleksije na jedno davnašnje putovanje)
Nema više ničeg od slave starih dana.
Razaranje je bilo temeljito. Mržnja stvarna. A
vojnici polno uzbuđeni i željni krađe.
Čuvena luka danas je muljava laguna puna trstike i šaša,
jedva da smo uspjeli nazrijeti njen kružni oblik.
Bitka se vodila u svakoj kući za svaku kuću.
Žene su u panici s krovova bacale crjepove na koga god su stigle. Čak
i na svoje muževe.
Fenički bogovi su gubili noseve. Glave. Baal i Tanit su
ispili otrov u svom bunkeru.
Spaliti, sve spaliti, vikao je Scipion.
Sedamnaest dana plamen je gutao grad. Bojni slonovi urlikali su u vatri.
Konji gorućih griva mahnito su jurili ulicama.
Na ruševinama sravnjenog grada posutog solju Veliki mag je izrekao kletvu:
"I da se više nitko nikad ovdje ne naseli."
I doista, nikog ovdje. Samo nas dvojca.
Dovezli smo se starim vlakom iz Tunisa potajice
promatrajući još uvijek nezakrabuljene ljepotice Magreba, tamne tunižanke mediteransko plavih očiju što milomirišu na narančin cvijet, ružinu vodicu i jasmin kojim su ih stare tetke uz šapat - rabbek m'ak - blagoslovile za put.
Bauljamo kroz šipražje uskim utabanim puteljcima, kao dva kretena. Čini se da
kletva djeluje.
Što tražimo? Bog će znati.
Gledajući s uzvisine disciplinirano sravnjeni grad Scipion je, piše Polibije, zaplakao.
"Et, Roma etiam cadet." rekao je kroz suze.
"Ovo je djelo bogova. Narodi se uzdižu i padaju. Doći će dan
kada će i Rim pasti, kao sada Kartaga."
Tri prstena devet metara debelih zidina nisu mogle zaustaviti Volju za
moć.
50 000 ljudi potom je prodano u roblje.
Kartaga, simbol razaranja, genocida, prolaznosti moći i slave. Pepeo i dim.
Troja nakon Troje.
Jeruzalem prije Jeruzalema.
Palmira prije Palmire. Bagdad prije Bagdada.
Tenochtitan prijeTenochtitana.
Staljingrad prije Staljingrada.
Berlin prije Berlina…
(…)
Muzej na vrhu brda Byrsa, gdje je nekoć stajao Akropolj –
također je pust. A dekonsakrirana Chatedrale Saint-Louis de Carthage, neogotička kolonijalna vizija (ne bez šarma!) križarski zabodena u srce antičkog i muslimanskog svijeta – zatvorena. Povremeno se u njoj odvijaju kulturni događaji, kažu.
Musee National de Carthage čuva ostatke čuvenog grada nataloženog kroz vremenske slojeve. Ovdje se mogu naći:
1. artefakti iz kartaginske epohe - punski natpisi ispisani feničkim pismom, amfore, lampe, posuđe iz 6-2 v. p.n.e., kipovi božanstava, dijelovi hramova i svetišta;
2. eksponati iz rimskog perioda (nakon 146. p.n.e.) – mozaici iz rimskih vila, portreti rimskih careva i lokalnih veledostojnika, kapiteli, baze, sarkofazi, ostatci termi, foruma, teatra…
3. ranokršćanski period – sarkofazi, reljefi svetaca, ribe, križevi, predmeti iz katakombi…
Međutim, sve to na mene ne ostavlja dojam.
Tek pred dubokim reljefom velikih dimenzija što prikazuje ženu koja na ramenu nosi Rog obilja pomišljam:
Michelangelo se u suštini i nije odmakao puno dalje od ovog.
Izlazim van i sa platoa, bivšeg rimskog foruma, promatram
tuniški zaljev i Džebel Bu Kornin, planinu dva roga.
Na ovom mjestu gdje su se zacrnila srca,
gdje je blještala patnja i zaudarao strah
dok je pjesmu trijumfa pjevao krvavi mač sa ženskim korom
u pozadini
ne osjećam ništa i
moja je imaginacija posve mrtva.
Izostaje cinema de corps,
vasceralno iskustvo, masovne scene krvoprolića
koljaže
raskošni kostimi
bogata scenografija povijesnog spektakla
sjajna fotografija
i kamera koja se vrti ukrug nadlijećući poprište sukoba.
No moram priznati, pogled je splendid
i ja pomalo pomalo osjećam trnce, blage impulse želje
da osvojim još neke vrhove, još neka mora levanta.
Nastavljam potragu sa desne strane. Spuštam se, muvam po padini, ali ničeg što bi nahranilo oko, zadovoljilo znatiželju, ozarilo srce.
Već na odlasku, zavirim u jednu od spoila, mramornu bazu nalik žardinjeri u koju se umetao stup,
i unutra ugledam nekoliko malih kamenih ruža nalik na moje bubrežne kamence pod povećalom.
Rosette de sable
- vjetrovima i godinama taložen
pijesak krečnjačkih stijena –
idealna uspomena i sjećanje na Kartagu.
Čuvat će me od urokljiva oka.
Nježno pokupim kameno cvijeće i položim ga u širok džep hlača. Prenijet ću ga preko granice u prljavom vešu,
jer su se u prljavom vešu odvajkada švercali zabranjeni predmeti i skupocjene stvari.
Post je objavljen 26.07.2025. u 21:36 sati.