Svi mi imamo svoj unutarnji svijet.
To je mjesto koje ne vidi nitko, a nosimo ga posvuda.
U njemu su snovi, želje, mali putevi i još manje ceste —
one koje vode duboko u nas same.
Tamo žive i uspomene, nježne i tihe,
a među svime time uvijek se pojaviš ti. Ili ja.
Kao jedinstvena knjiga koja se piše svakoga dana.
Svaki novi dan je list te knjige.
Nekad bijel, nekad šaren, ali uvijek početak.
Nešto novo, još nesigurno, ali živo.
To je umjetnost — ona koja nas oblikuje,
koja nas čini stvarnima i prisutnima.
Ponekad osjetimo da smo spremni za let.
Možda još ne znamo kamo,
ali osjećamo da trebamo krenuti.
Korak po korak, bez žurbe.
Jer oni koji sanjaju slično — razumiju se i bez riječi.
A naše želje?
One ne nestaju.
One tiho svijetle,
pri svakom našem zvjezdanom koraku,
podsjećajući nas da vjerujemo —
u sebe, u put, i u ono što tek dolazi.
I tako…
dok hodamo tim tihim cestama svog unutarnjeg svijeta,
ponekad zastanemo.
Ne zato što ne znamo kamo dalje,
nego da oslušnemo —
jesmo li još uvijek vjerni sebi?
Jer ponekad nas snovi promijene.
Ponekad nas put oblikuje više nego cilj.
Ali kad ostanemo blizu vlastitom srcu,
čak i kad skrenemo — nismo izgubljeni.
U tišini toga svijeta,
gdje riječi nisu uvijek potrebne,
osjećamo — da smo na pravom putu.
Još uvijek pišemo onu jedinstvenu knjigu.
Stranicu po stranicu,
nježno, odvažno, vlastitim rukopisom.
I možda nije važno hoćemo li dosegnuti zvijezde.
Važno je da svaki naš korak svijetli od istine.
Da tinjaju one želje,
ne kao vatra što sagorijeva,
nego kao toplina koja vodi.
Jer kraj nije posljednja stranica.
Kraj je trenutak kad shvatimo —
da smo već postali ono što smo tražili.
I da možemo nastaviti dalje,
s vjerom u sebe.
Uvijek.

Post je objavljen 13.07.2025. u 13:40 sati.