Rođendani dječji...
Hrpa djece, hrpa odraslih...
Trči za djecom svojom, tuđom, serviraj roditeljima jelo, piće...
Ljudima, odraslima, kad dođu na dječji rođendan, većini muškaraca a i ponekim zenama, zalijepe se guzice za sjedalicu i zaborave da imaju djecu. I to nije slučaj samo s rođendanima, nego bude često takvih dana, s takvim roditeljima.
Dok oni ugodno ćaskaju uz petu pivu, u stoliću-prostri-se-bajci, netko, neka dežurna odgovorna trudbenica trči za djecom i pazi da se dječji rođendan ne pretvori u noćnu moru.
Bilo je situacija kad sam htjela vikati FAJRUNT, majke mi. :)
Srećom, i djeca malo stasaju pa sama biraju kako će, kada i s kime.
Najstarija je osamnaesti slavila tri puta. Jednom sa obitelji, jednom samo sa bratom i sestrom i jednom s dečkom.
Sin je odlučio izvesti svoju ekipicu na palačinke.
Ja sam odahnula.
Djeca rastu, roditeljske obaveze i uloge se mijenjaju, podrška ostaje prisutna zauvijek, samo se nacini mijenjaju.
Sutra je taj dan.
Sjećanje na pucanje vodenjaka...
Na odlazak u bolnicu, na porod koji se lako mogao pretvoriti u noćnu moru da u bolnicu nije slučajno navratio The Doctor. Onda, sjećanje na dojenje (oči koje te gledaju u oči dok ih hraniš) na šetnje, na prva kupanja, boljke,
na igru, ljuljanje na koljenima, dizanje uvis na stopalima... na malo teže trenutke i neizvjesnost... Borbu.
Sretan ti sutrašnji, sine. Nek te sreća prati u stopu, kud god da kreneš, i sto god da se po putu dogodi, očekujem da ćeš se znati izboriti. To je jedino čemu se istinski nadam.
Od srca... Mama.
Post je objavljen 17.06.2025. u 06:50 sati.