.
Jutros, prije kave, učinio sam ono što često činim — uzeo sam čajnu žličicu i zagrabio med.
Jedna mala žlica zlaćane gustoće.
Slast. Navika. Uvod u dan.
No taman kad sam je prislonio na usne, na balkon mi je sletio kolibrić.
Sićušan, okretan, sjajan.
Zacvrkutao je, kljucnuo cvijet ipomeje (dobro jutro), tražeći nektar i produžio dalje.
Taj njegov brzi, precizni pokret — nešto me u njemu podsjetilo na pčelu.
I tako mi je pala na pamet misao:
Koliko pčela mora posvetiti čitav svoj život samo da bih ja mogao uživati u toj jednoj žličici meda?
Odgovor (kaže chatbot) me ostavio u tišini:
Za jednu žličicu meda — onih mojih jutarnjih 5 grama — pčele lete s cvijeta na cvijet.
Više od 1.000 njih.
Jedna pčela u svom čitavom životu proizvede tek oko 1/12 te količine.
Znači — dvanaest pčela. Dvanaest života. Za jednu moju naviku.
I svaka od njih pređe stotine kilometara, zamahne krilima milijunima puta, surađuje s tisućama svojih sestara — da bi meni bilo slatko na jeziku.
A često to ni ne primijetim.
Zastanem.
Zagrabim opet, ali s više poštovanja.
Jer iza te žličice stoji cijeli jedan svijet — tih, neumoran i posvećen.
Post je objavljen 24.06.2025. u 01:49 sati.