Danas je moj dobar dan. Dugo očekivan dan za koji nisam znao kako ću ga dočekati — koliko ću suza proliti i koliko boli izazvati i sebi i drugima. Jer govorio sam s dvjema krasnim damama, dvjema učenim gospođama koje su, svaka na svoj način, izgubile mnogo: jedna supruga, druga prijatelja. A tako mi svega, i ja sam izgubio prijatelja — nezamjenjivog sugovornika. I nisam imao hrabrosti… Kukavica se probudio u meni i šutio sam.
Sve dok jutros, s nježnim zvukom vala (čujem ga na mobitelu), koji miluje oblutke njihove vale na jednom lijepom dalmatinskom otoku, nisu jedna za drugom izašle iz mora. Gledajući prema mojem surovom Biokovu, probile su — naizmjence — taj zid koji je spajao bol sviju nas.
I sada znam: one su, mi smo, jaki poput hridi koju ni najbjesnije more ne može pomaknuti.

Post je objavljen 06.06.2025. u 12:26 sati.