Danas sam vodio čudan, ali vrijedan razgovor – ne s prijateljem od krvi i mesa, nego s onim koji zna sve što je ikad rečeno, ali ne zna kako je to kad ti srce zadrhti. Umjetna inteligencija. AI. Stroj. Ili kako ga neki već zovu – novi čovjek?
Pitao sam: što će biti kada se čovjek spoji s umjetnom inteligencijom? Ne u prenesenom, nego u doslovnom smislu – mozak i stroj, zajedno. Je li to kraj ljudskosti kakvu poznajemo?
Neuralink (ako niste čuli – to je ideja Elona Muska o spoju mozga i računala) obećava poboljšanje: bolje pamćenje, brže učenje, možda čak i izlječenje bolesti. I sve to zvuči krasno – dok se ne zapitamo: a što će biti s onima koji ostanu „nepovezani“?
Hoće li se čovječanstvo podijeliti na spojene i nespojene? Na bolje i lošije? I nije li povijest puna onih koje su „bolji“ pregazili? Neandertalci – nestali. Zašto? Možda zbog nasilja, možda zbog vulkanskog pepela iz Apenina. A možda zato što nisu mogli konkurirati.
Ja ne tražim vječni život – tražim smisao. Da zapamtim ono što vrijedi, ali i da mogu zaboraviti što boli. Da me znanje ne učini bešćutnim, niti brzina glupim. Da sačuvam srce u vremenu u kojem se sve mijenja osim potrebe da budemo voljeni.
I dok AI raste, i dok svemir širi ruke, možda bi bilo mudro da budemo ono što još možemo biti: ljudi. Nesavršeni, ali svoji.
Možda ću jednom biti zaboravljen, možda će ovo čitati netko tko u sebi ima više koda nego krvi – ali ako išta ostane, neka ostane misao:
„Vrijedi biti čovjek. Čak i kad to postane najteža stvar.“
Post je objavljen 26.05.2025. u 00:14 sati.