Rekla je svaki put kad bi je netko ponudio keksićem, čokoladom, bilo kakvom uobičajenom poslasticom.
Ljudi bi je čudno pogledali, strpali keksić u usta i opet bi je čudno pogledali.
Ponudili bi joj pivo iza ručka.
Znate, ja ne pijem.
Ljudi bi je opet čudno pogledali. Kako ...ne piješ... kako to misliš?
Ne pijem jer ne smijem. Ja sam na dijeti.
Ljudi bi se nasmijali, zubima otvorili čep na boci i popili je kao hladan, velebitski potok.
Iznijeli bi na stol janjetinu, svi bi svojski navalili, žlijezde slinovnice bi krenule raditi prekovremeno, zubi se nisu žalili na minuli rad, trbuh im još nije zaradio mirovinu, pa se u njega mogl smjestiti čitavo jagnje. Žvakali bi uporno i do pola noći ako treba, janje je trebalo biti pojedeno pod svaku cijenu. Jer, što ako dođu vukovi, oni osjete miris janjetine izdaleka. Mogu pojesti i janje i nas.
Ona bi uzela rebarca, prinjela ih pod nos i rekla: ne jede mi se Mersudinovo jagnje*...
Ponudili bi je pivom, žesticom...
Ne hvala, ne smijem. To deblja. Znate, ja sam vam na dijeti.
Pa zato ne pijem.
...
Ništa joj nije bio gušt u tom vremenu koje je prijetilo da se pretvori u vječnost. Nije mogla to nikome objasniti pa je svima govorila da je na dijeti.
Jednog dana otišla je u pet shop i kupila si kutiju sjemenki za ptice. Svakog dana je stavila u usta nekoliko zrna. Nakon dvije ili tri godine su joj izrasla krila.
Odletjela je daleko i spasila se.
Post je objavljen 25.05.2025. u 07:27 sati.