Kada sam, prateći fb stranicu Naše Malo Misto, vidjela da je netko objavio da je na cesti našao izgubljene dokumente kolumbijske državljanke, misli su mi se počele rojiti tristo na sat. Ok Ukrajinke, ok Filipinke, ok ... svakakvih nam već žena dolazi i moguće je da ... naivno sam pomislila ... svašta je moguće danas, i do jučer nemoguće je moguće i... zakopala sam sve misli koje su joj mi se rojile po glavi, jer eto, što ne bi dolazile. Nas svijet je zapravo jako malena točkica u svemiru. Danas si tamo, sutra tu, prekosutra - tko zna gdje već.
A onda sam, koju godinu poslije i upoznala tu ženu, zapravo... susrela i imala priliku razmijeniti s njom par riječi.
Pa pitam nekoga, otkud, kako, odakle, dokle.
Mislim, žena je tu već godinama, vidno je istraumatizirana, preplašena, hrvatski uopće ne govori osim "dobar dan", što je s njom, pitala sam se.
Nije mi izlazila iz glave pa sam se raspitala. Taj mračan, mutan tip ju je doveo, nju i cijelu njenu obitelj. I rastavili su se već, priča mi Upućena, a sad svi tu žive i rade za njega, vjerujee, sigurna je - kao roblje.
Pa da. Kolumbija. Nije danas nista ni čudno ni neobično, jer
svako nase malo misto - u dusi je uvik čisto...
Čisto, nevino, bijelo...
Dino ili Boris?
Post je objavljen 23.05.2025. u 14:28 sati.