Iscijedilo me ova dva dana.
A sutra neće biti ništa lakše.
Jučer koordinacija s policijom,
danas sa hitnom.
Jučer pošaljem mladu kolegicu na nešto jednostavno,
samo je trebala sjediti i biti prisutna,
poslije doći "doma"
dakako ispliva sto čuda,
bude komplicirano,
doslovce mi policija kidnapira radnika,
hoće da ona obavi i ovo i ono,
što nije dužna,
čupam ju iz toga.
Kad pošalješ vojnika u govna,
onda ga i čupaš iz tih govana.
Danas joj kažem da još uvijek promišljam
jesam li donijela dobru odluku šaljući nju,
i da li sam nešto bolje mogla izvest,
ranije ju izvući.
Ona mi se zahvalno smiješi,
samo zato što mi je stalo,
ne i zato što sam uspjela.
Druga kolegica mi kaže:
-Baš si dobar voditelj,
brineš o nama.
Odmahujem rukom, izlazim.
Preko vikenda ću procesuirati.
Danas,
dernjava,
iz susjedne sobe,
to traje,
zovu zaštitarku,
malo se stiša,
ova ode čujem opet dernjavu,
to traje,
ulazim,
histerija,
vikanje,
nesuvisao govor,
odvajaš ih u različite prostorije,
njega puštamo da ode,
za nju zovemo hitnu...
Poslije obvezno savjetovanje,
poslije sud,
poslije izvješće za sud...
Zaposlenicima na prvoj liniji socijalne skrbi treba dati beneficirani radni staž,
jer pojede te,
sve te boli,
problemi,
užasi,
frustracije,
konflikti,
samo se prelijevaju preko nas,
nema te supervizije koja će pomoći,
nego doslovce
makni nas prije nego nas netko propuca
ili se sami propucamo.
Post je objavljen 22.05.2025. u 14:40 sati.