...ili kratak zapis o odrastanju, bez trunke sjete, bez nostalgije...
Nema dugo da su mi se kockice posložile oko tih kompleksnih stvari, najkompleksnijih na svijetu, kao što su obiteljski odnosi.. i ispričah tu priču nekome, ne znam koliko je shvatio, ali to stablo je ispalo stablo spoznaje, i to one sasvim osobne, intimne naravi.
Uz moju rodnu kuću koju je sagradila moja baka rasla je murva za koju sam kao dijete smatrala da je oduvijek tu. I za ljude sam vjerojatno u toj dobi mislila da su oduvijek i zauvijek tu, jer dijete, kako piše i Morska, i ne bi trebalo znati više, za bezbrižnost, za beskrajnu slobodu rasta u visinu, u širinu...
Sada se, poslije puno godina i iskustva, često zapitam što je bilo baki da je posadila tu murvu tik uz zid kuće, zar nije bila svjesna da je to stablo koje brzo raste u širinu, u visinu, da će se njegovo deblo u jednom trenutku opasno približiti kamenom zidu kuće i zaprijetiti statici...čega god, miru onih koji tu žive, da će i njegova krošnja nadrasti i kuću i ljude i da će grane krenuti šamarati krov, za svakog juga, za svake bure. To stablo je imalo zaštitu iza tih debelih, kamenih zidova i vjerojatno nije niti oćutjelo što to znači imati očerupanu krošnju, slomljenu granu. A postavši neukroćen div, odjednom je postalo ogromna prijetnja toj našoj, toj bakinoj kući.
Noću je to osobito znalo biti strašno, to lupanje i udaranje, a još strašnije bi bilo čuti mamu kako govori ocu da je sruši, jer ne sruši li on nju, ona će nam srušiti krov.
Nije tata odmah reagirao, tko je baki smio reći da će posjeći njene trude jer i kuću je sagradila ona, a i murvu je posadila, i sve to je zapravo bilo njeno, i tko je smio...
Vjerojatno je zapuhala još koja orkanska bura i jugo, proživjeli smo i nekako preživjeli i strašna noćna lupanja i udaranja, jezu pojačanu majčinim riječima o šteti na kući i tata je jednog dana uzeo sjekiru i pilu i prizemljio to strašno stablo. Mama je bila zadovoljna, nije bilo više opasnosti za naš dom, drva za sljedeću zimu su bila osigurana i meni je isto nekako laknulo. U jednu ruku...
Ali baka to nije najbolje podnijela, sjećam se da je burno južnjački reagirala, jer to je bila njena kuća, njena murva...
Panj je živio uz kuću još godinama, sjećam se da sam mu brojala godove, ali godine i vrijeme izbrišu neke stvari, a u sivu koru nam se utežu neke druge, pa je meni isto to vrijeme izbrisalo stravu koje nam je to stablo priređivalo za olujnih dana i noći, ali mi se urezala jako bakina reakcija na rušenje.
Jednog dana sam, visoko na dvorišnom kamenom zidu, ugledala mladicu i silno se razveselila. Zbog bake zapravo. Niknula je nekoliko godinama poslije, na vrh zida koji se spajao s kućom, niti pola metra od starog panja i bila sam bas sretna. Da je ne zadesi ista sudbina kao i staru murvu, uspela sam se na zid i iščupala je. Iskopala sam rupu najdalje od kuće što sam mogla, uz rub suhozida. Dvorište nije bilo široko, ali nije bilo teoretske šanse da se murva približi kući, krovu, da zaprijeti ikome. Svakodnevno sam je zalijevala i primila se. Mislila sam da će svi biti sretni i da sam na neki način naknadno poravnala, ispravila stvari između stabla, kuće i bitnih ljudi.
Ne znam što mi je bilo kad sam izabrala mjesto gdje ću je posaditi jer nakon nekoliko godina murva je poprilično narasla u visinu i u širinu, a čak je počela i rađati. Plodovi su padali posvuda, a najviše po skalams po kojima se mama svakodnevno penjala da rastre ili pokupi robu sa sušila.
Ne sjećam se je li mami smetalo što mora dva-tri puta mesti, ili je tatino oko vidjelo potencijal u tom taman stasalom deblu - i mlada, moja murva je srušena.
Srce od murve je, govorio je, najbolje drško za sjekiru i stvarno je bilo.
Godinama poslije je ta sjekira cijepala i bukovinu, i grabovinu, i draču i brijest i tko zna kakva sve stabla, drva. I dom je trebao běti i topao i siguran, i sve je to shvatljivo..
Ali murva tamo više nikada nije nikla, niti vjerujem da ikada više hoće.
Jer stablo - spoznaje.
Post je objavljen 16.05.2025. u 22:37 sati.