...pozeljeh ti napisati dvi tri riči, ali sam toliko umorna da ne mogu niti započeti niti dovršiti ni najkraću moguću priču, zapravo zapis, bilješku.
Heh, možda ćeš likovati, i spočitnuti mi da ja ionako pišem kratko.
Ali tako volim, ukratko: kratko i jasno. Ne volim raspredanja, a osobito ne ukoliko su ponavljajuća. A ima tih ljudi koji, poput papagaja ponavljaju jedne te iste, svoje ili tuđe dogodovštine, htijući ispast zanimljivi ili zabavni. I može biti zanimljivo jednom, ali dva ili tri puta slušati jedno te isto. Umori, brate, sestro. Zivis li, proživljavas li ista novo.
Zato i ne gledam tv, recimo.
Uvijek jedni te isti filmovi, emisije po istoj šabloni, politika ista stvar, uvijek isto, samo se mijenjaju akteri.
Znala sam, recimo, gledati Plenkija i potpuno anulirati njegove riječi. Gledala bih mu uvijek frizuru - u razdjeljak te majka ljubi. Ili bi Zoki proučavala kožu na licu, reljef tog političarskog obraza.
Najradije si nesto svoje mislim, kombiniram, sublimiram, apstrahiram.
Danas sam nahranila jednog zgodnog muškarca. A mislila sam da takvi više ne postoje.
Sve nešto s viškom kila, kose, dlaka, suvišnih, mahom bespotrebnih riječi. Ili s manjkom dlaka, visine, muzevnosti, ozbiljnosti, usklađenosti s godinama.
IQ jednak godinama, dobi, najčešće.
Tako da sam danas ostala preneražena kao žena. :)
Tu ću stat. Idem spat.
Laku noć.
Post je objavljen 15.05.2025. u 21:19 sati.