Marketing
GENERACIJSKI JAZZ
Jeste li ikad ozbiljno promislili o tome koliko je dubok jaz između naše i generacije koju odgajamo 
Između svake nove generacije stvara se jaz, samim rođenjem i protokom vremena u kojemu stalno napredujemo, i to prilično ubrzano od kraja mračnoga doba, tj. pojave znanosti.
Moji roditelji nisu razumjeli ništa od naših đireva, walkmana, diska, natapirane kose i spitfajerica, a pok. baba još i manje.
Rodila se u jednom od zadnjih kliških zaseoka od 10tak kuća, Radićima, na 300 m nadmorske visine Kočinjeg brda.
Svako je jutro išla pješke u Split prodati mlijeko dobrostojećim splitskim familijama u Varoši, onda kad je Split bio samo Varoš, Get i Radunica, a sve okolo bila su polja.
Nekim je danima krava davala manje mlijeka, pa bi ustala i prije 4 da prvo ode u Konjsko, selo, ma odmah tu iza brda, nekih 40 min hoda kamenjarom, da si kupi još onoliko koliko će joj trebati za taj dan. Pa nazad preko brda dalje nizbrdo za Split.
Više je puta spomenila događaj jednoga hladnog zimskog jutra, a zime su onda bile oštre i njeno je rodno selo svake godine bilo barem mjesec dana zatrpano snijegom, kada joj je putem u snijegu ispala čizma. Primijetila je to tek kad je došla u Split, toliko su joj smrznute noge bile da ih ni osjećala nije.
Ja to ništa nisam razumjela. Nije da joj nisam vjerovala, bila sam dijete i bila mi je baka, nona smo je zvali, otkad god joj se kćer s mužem preselila u Švedsku i rodila joj prvog unuka. Zaključila je da joj mater u Splitu živi već 20 god. i odredila joj ime prikladnije višem sloju društva, onom varoškom, nikako kliškom.
Ja sam se rodila 10tak god. nakon toga, ali uvijek je ostalo ono dugačko, razvučeno vlaško O, noona smo je zvali, ne onako kratko nona po splitski, oliti ga otočki, kako su kasnije moja djeca zvali moju svekrvu, svoju bračku nonu.
One su imale i nonu i noonu, i još baku svoju, moju mater (ne babu molim lijepo, ona je u Split došla još '59. :) To mi je bilo baš super i cool, taj naglasak kojim su raspoznavale baku i prabaku, a koji nam tetka iz Švedske nikad nije uspjela promijenit, a rekla bih, ni oprostit.
Ja sam se rodila u Splitu i kravu sam prvi put vidjela s 12 god. kad sam za praznike išla s prijateljicom kod njene babe i dide na selo u Hercegovinu. Oni su se baš baba i dida zvali.
Umrla sam od straha kad sam 1. put vidjela kravu, a i danas je se bojim.
To je ogromno stvorenje ogromne mase, goleme snage, i dođe ti onako blizu i gleda te tim telećim pogledom i ne znaš šta oće, jer vidiš da nije to više tele nego je krava velika, o čemu misli, sviđaš li joj se ili će se sad zaletjeti na tebe, a mogla bi se zaletit na tebe i ako joj se sviđaš, ma užas kako god okreneš.
To je bila 1990. god. i sjećam se da sam tada konačno vizualizirala u glavi tu sliku druga Tita na livadi, okruženog kravama koje pasu, a on pastir njihov uči iz knjige da postane majstor zanatlija i heroj našega djetinjstva.
Tome su nas učili i te se priče živo sjećam iz tog nekog razdoblja pionirstva, do 5. raz. osnovne.
Tada mi se Tito učinio baš velikim, facom, ne da se nije bojao on tih krava nego ih je vodio u pašu svaki dan, upravljao njima, i tako frajerski još i učio pored tih grdosija, kao da ništa to nije.
Naš veliki vođa, i pametan i hrabar.
A onda je, kratko nakon što smo se vratile u Split, počeo rat i na vijestima su prikazivali mrtve krave kako leže uz put u spaljenom Borovom selu, a za Tita su rekli da je bio zločinac i običan bravar, a žena da mu je krava.
Tad je još bila živa, Jovanka se zvala, kao što se zvalo mnogo krava u to pradavno vrijeme mojega djetinjstva, a poslije je i ona umrla.
Tada sam malo bolje razumjela one noonine priče o punktovima na putu za Split i nazad, tih '40tih godina prošloga stoljeća.
Pričala je kako bi je prvo bili zaustavili nijemci da je legitimiraju, odmah kad bi se iz Radića spustila dole u Grlo, kod sadašnje Perlice di se janjci vrte. Onda malo niže dolje u Kosi, talijani. Pa u Solinu, partizani.
Nekad bi spomenula i domobrane, ali ustaše nikako. Ne znam jel to stvarno zato što ih na Klisu nije bilo, kako je tvrdila, ili zato što joj se u mozak tvrdo urezalo da se ništa što počinje slovom U ne spominje u javnosti, ni na poslu, ni u kući svojoj, ma ni na ispovjedi onoj godišnjoj božićnoj na koju se nije smjelo ići, a moralo se, ali daleko je to manji rizik bio od slova U.
Možda ih radi sistema, kojemu su po defaultu od te davne '45. pripadali, nikad nije spominjala, možda ih stvarno nije bilo, a možda su u šumi bili, tko će ti ga znati.
U ratu su joj brata ubili, na samome kraju, 1945.
Talijani su ga upucali dok je pokušavao pobjeći preko brda ponad rodne kuće, a oni su to, mater, ćaća i sestra mu, gledali s malog prozora još manje kuće u kojoj su živjeli.
Zarobili su ga ranjenog i odveli u bolnicu u Italiju iz koje se nikad nije vratio, iako su saveznici rekli da će se svi hrvati vratit svojim kućama jer im ne trebaju više da s njima oslobađaju Europu.
Tako su se nadali moja prababa i pradida da će se on vratit u pratnji oslobodilačkih partizanskih postrojbi, zajedno sa još onih 500.000 hrvatskih matera, ćaća i sestara koji su vjerovali saveznicima i Savezu.
Nije se vratio, ali su se svake godine u 5. mjesecu u Radiće vraćali pioniri maleni osnovne škole u Klisu, čiji odred bi te godine dobio čast nositi ime narodnog heroja i paloga borca Zvonka Radića, nooninog brata, da zajedno sa sviračima limene glazbe i nekoliko visokopozicioniranih govornika obilježe njegov rođendan i polože vijenac pod spomen ploču koju su postavili na njihovu rodnu kuću.
Pioniri maleni su nekako prestali dolaziti još krajem '80tih, utihnule su trube i svečani govori, a staroj kamenoj kući se početkom milenija urušio krov.
No spomen ploča još tamo stoji, na južnom pročelju, uz put kojim gotovo nitko više ne prolazi, nema čak ni koza ni ovaca, negdašnjih nam prvih susjeda, a krave da ni ne spominjem.
Meni je slušati noonu, (a nije to bilo često, nije voljela govorit o sebi; bilo bi joj strašno ako bi netko pomislio da se na nešto žali, bolje je bilo šutjeti, uvijek šutjeti, to mi je govorila često, najčešće upravo to, da šutim i ne odgovaram i da se pravim da nisam čula), bilo mi je to kao neki film da mi priča, u stilu Boška Buhe, ponekad Kraljevića Marka, i ma kako se činile strašne i surove te životne priče, bilo je uvijek u njima nečeg dostojanstvenog, nesalomivog, kako su nas u školi i učili da su nam preci bili, srčani, i da osim hrabrosti i ponosa ničeg drugog nisu imali, pa da su iz toga sve izgradili, čvrste nam temelje udrili.
I koliko god je to meni bilo nestvarno, nekim tračkom sam se ipak mogla poistovjetiti sa svojom noonom i razumjeti ono šta je prošla.
Možda baš zato što je i sama bila takva, ozbiljna i hladna, tvrda, nesalomiva u svojim tragedijama, dosljedna u zavjetu šutnje, preponosna da ne bi bila sve ono što se od nje očekivalo da bude.
A kakvom drugačijom bi je uopće takav život i oblikovao nego li stijenom kamenom. Kao i moju majku uostalom, i njenu majku, moju pokojnu babu Ivku*, ili od njene matere mater.
**(ona je najkraće živjela u Splitu, umrla je relativno mlada, odmah iza Tita, 1981., i do kraja smo je svi baba zvali, a imala je 11 unučadi).
Sve su te žene bile različite, živjele u različitim vremenima, a svako novo vrijeme bilo je od prethodnoga bolje, naprednije, i nove su se generacije izdizale nad starima s novim postignućima, promjenama koje su sve više produbljivale taj jaz među njima.
Pa ipak su sve one, i ja zajedno s njima, mogle razumjeti i osjećati solidarnost (empatiju, opa. za gen Z) s onima prije njih, dok su oni stariji mogli razumjeti promjene u životima svojih potomaka, koje im je donio taj napredak s kojim su oni gubili korak.
Sve su te generacije dolazile iz siromaštva, iz borbe, iz teškoga rada, svima je preživljavanje bilo zajednički DNK kod radi kojega su opstajali.
Pa ipak su svi ti ljudi, sve te generacije koje su se mučile još od Adama i Eve, pronalazili načina i prilike i da se vesele, da pjevaju na sijelima, da plešu na guvnima i u svadbenim salama, da se časte kad im se rode sinovi i da se tješe kad su stare svoje, koji su im na rukama pod istim krovom umirali, u zemlju pokapali.
U svojim različitim okolnostima, imali smo nekih zajedničkih dodirnih točaka, ne samo kolektivnih sjećanja nego i radnji, doživljaja, događaja u kojima smo zajedno sudjelovali, bez obzira na jaz koji je prirodno postojao, širio se i sužavao, i opet iznova rađao među generacijama.
Meni je moja mater znala reći, a i noona isto, „ja sam bila u tvojim godinama, a ti u mojim nisi“.
Što je značilo da ona mene ipak bolje razumije nego ja nju.
Jer i ona je bila dijete, trčala po livadama i penjala se na stabla, i ona je bila curetak i sjećala se kad ju je susjed Mate s kojim se od rođenja u dvorištu igrala, po prvi puta onako čudno i dugačkim pogledom izmjerio da su joj se obrazi zažarili i pocrvenili k'o žeravica iz babine peći.
I one su prošle porođajne muke i neprospavane noći pune briga i neizvjesnosti, i radosti obiteljskih okupljanja kad su konačno podigli taj krov i na nj okačili zastavu da vijori, svima da vide što su te ruke jedne obitelji, i stare i mlade, stvorile i izgradile.
I kako smo rasli i naš je život protjecao, tako je taj jaz između nas i predaka nam bivao sve manji, a potomaka sve veći. I sve to tako u krug i unatrag 2000000 godina pa do te, ne tako davne, 2005. g. kada se pojavio YouTube.
Internet je postojao i koju godinu, tj. desetljeće ranije, ali je postao dostupan, globalan i neizostavan te 2005. g. kad smo pokupovali pametne telefone, što je ubrzalo naš razvoj i produbilo generacijski jaz toliko drastično i snažno, kao što to nije napravio nijedan događaj u povijesti čovječanstva.
I eto nas konačno ovdje i sada.
Skoro će 9. godina kako je noona umrla, a treća je otkad mi je mater 80 napunila i sve mi više nekako na noonu sliči.
I obje ih sada, na izmaku svoga 4. desetljeća, više i bolje ja razumijem.
I ulovim se tu i tamo kako svojim tinejdžerkama istu onu rečenicu ponavljam; „ja sam bila na tvom mjestu, a ti na mojem nisi“.
Pa krenem s onim nooninim „u moje doba to je ovako bilo...“, pa im stanem na dugačko i široko, s nostalgijom nekom, nooninoj nekoć sličnoj (*nostalgiji, ne priči), pričati kako smo mi to na laštik se igrali i po cijele dane po ulici trčali, a noću krijesnice u tegle lovili.
Gušterice travkom krotili pa ih u staze nacrtane kredom postrojili, da se natječu koja li će brža biti.
Pa kako smo se u njihovoj današnjoj dobi na plaži okupljali, zajedno i cure i momci, i uvijek je tu bio netko s gitarom da svira, a mi smo svi pjevali satima do kasno u noć (22:30), i zaljubljivali se sramežljivo i skrivećki, baš kao djevojka u sutonu tihom pokraj rijeke što korača.
I sve to tako ja njima godinama kontam dok tek nedavno ne skontam, da oni mene ništa ne razume. Ne prate. Ne znaju, ne mogu one znati.
I džaba mi pričati kako je nebo nekoć bilo plavo, ono nebeski čisto plavo, a oblaci su bili bijeli, onako bijeli, bijeli kao oblaci, i imali su oblike razne koji su se mijenjali, ali ako bi dovoljno dugo u njih gledali, oči bi ti se otvorile i mogao si vidjeti tog malog anđela kojega maločas tamo uopće nije bilo.
Kakve bedastoće, mora da nas ta djeca smatraju neuračunljivim fosilima i zadnjim tiranima nekog već davno izumrlog doba.
Jer kako drugačije gledati na ljude koji ti govore „znaš onaj okus paparele, voćke šta raste na južnim obroncima Marsa?
One žute, okrugle, e te, šta joj je koštica ka od ljudge oko. Ma šta šta je to ljudga, pa životinja ona šta su je još naši preci na U ukrotili.
Kakva je to hrana bila, ne ka ovo vaše danas sranje od banane.
A ono kad bi svake godine na Zirinus, svjetski dan zirinusa, matere skuvale slatko-kosanu neptunandu pa bi svi pozaspali od umora nakon 2. pjata.
Vaša generacija je za ništa, nikad od vas poštenog goniča vodenjaka biti neće.
U moje vrime, bez Saturnovog prstena divojku nisi moga ženit. Ko je ima dva, to se zna, njemu gortuk u 3. misec po jematvi.
Eee dico moja, ku*ca vi ne razumite".
Eto baš tako mi djeci svojoj zvučimo. Potomcima našim.
Jer kako itko može razumjeti nešto što nikad nije, niti će ikada vidjeti? Kako se poistovjetit s nečim čega nije bilo otkad ste se rodili 
Kako da vam dočaram okus paparele s Marsa? Hoćete li stvarno misliti da ste nešto propustili, jer niste kušali to voće koje nikada niste vidjeti niti ćete ga kad pomirisati.
Našoj djeci je rečenica - Ruknikuk jede liniju, zavrni gumicu, jednako apsurdna kao i
- Kazetofon guta traku, namotaj je olovkom 
- Molim vas jedan žeton za govornicu; ista stvar kao i
- Molim vas jednu ževlu za devlicu; - isto zvuči, niš' ne znači.
O, kako smo glupa i umišljena bila očekujući da se moja djeca zamisle nad mojim riječima i usporedbama, da ću im probudit neku nostalgiju tim pričama iz prošlosti, kako je to sve lijepo bilo, onako ljudski, prirodno, ma predivno nešto.
Bez interneta, bez mobitela, ma tako radosni, vješti i sposobni, umjetnici, kreativci, puni ljubavi, igre, ma svega, svega! - ne bi li i oni sami takvima poželjeli biti, kakvi smo nekoć, ne tako davno, bili MI.
Mi, te divne generacije '60., '70., '80., koji smo sve shvatili, na vrijeme skontali, mi koji smo kušali i uzeli sve od oba doba, od svih generacija, onih tisućama godina prije nas, koji su nam prenijeli tu snagu stoljećima jačanu, taj gen za preživljavanje i taj ponos, na našu krv, pripadnost, na naš moral i radišnost.
S tim smo se istim kodom mi još jednom u ratu borili, srčano, k'o naši preci, al' osim hrabrosti i ponosa predaka naših, čega jedinog su oni imali, mi smo imali još nešto, drogu smo mi imali 
Otkrili smo je još ranije, dosta prije vas, ratna naša hrvatska djeco, rođena na prelazu generacija Y u Ze, to smo još mi Xsići obradili i usvojili onomad kad smo otkrili rock revoluciju.
Vani se to dogodilo i prije toga, boomersi su napravili baš veliki boom.
Mi smo bili zatvoreno društvo pa je trebalo neko vrijeme da se do nas čuje prasak, ali kad je stigao, ma digli smo brate još nekoliko revolucija 
Onu seksualnu, i kulturnu, i žensku, pa vjersku, rasnu, ma ko bi ih sve nabroji, i srušili smo berlinski zid, ma sve smo živo rušili čoviče, diktature, vlade, norme, zakone i običaje, ma države cile, prejebeni smo bili, e 
I još smo, naravno, mi smo tu da upravljamo vama, svime, klimom, svemirom, smrti i životom.
Mi smo prosvijetljeni, obrazovani, sve mi znamo, kako ostat vječno mlad i kako umrijet bez pol' muke.
Pa ajde evo recite, tko je Internet izmislio, a? Pa mi smo, naravno da niste vi.
Mi vježbamo jogu i razbijamo generacijske karmičke kodove, mi smo otvorili treća oka i blokirane čakre, mi smo neovisni i slobodni, imamo lovu. Vas više nitko neće maltretirati u braku kao vaše pretke prije, vaši stari vam neće umirati na rukama, niti će vam djeca kvariti san, mi smo uništili i obitelj i brak.
Vi ste, Ypsiloni i Zete, prva generacija u povijesti čovječanstva što raste bez oca i/ili majke, tog glupog neodrživog modela za kojega je bilo samo pitanje vremena kada će se raspasti (cca. 20000000 g., *scientifically proven).
Mi smo se Boomeri i Xići svi razveli i prva smo generacija u povijesti čovječanstva koja je potomcima sve omogućila, pored živih roditelja očuhe i maćehe, možete ih imati i više, 2 oca i 2 matere, 3 oca ako hoćeš, they/them, ma sve što hoćeš, možeš imat, možeš biti.
Možeš naručit bebu, možeš i više njih, manje njih, ima raznih paketa, maternica i beba, jajnik i beba, smrznuti spermiji, starija djeca, mlađi punoljetnici, svega ima, sve može @štanemože
Možeš naručiti organe, hranu, seks, ubojstvo možeš naručiti, eutanaziju ili pobačaj, on je besplatan. Eutanazija nije, ona je skupa, na našu smrt ipak ćete trebati potrošiti neke novce, toliko pak zaslužujemo mora nam se priznat, jer sve smo vam to mi omogućili.
Mi smo prepametni i za sve imamo rješenje, nad pustinjom stvaramo oblake, a oko nje gradimo otoke.
Mi smo moderni i fancy, smanjili smo vaše porcije, kuće i automobile, a povećali guzice, sise i poreze.
Nebo smo obojali u bezličnu sivu, oblake zamijenili otrovnom maglom, no za vas željnih jarkih boja i neobičnih oblika, imamo odličan lsd, ma na sve smo mislili mi!
x = y z
I sve smo vam dali, slušalice da ne čujete ptice dok hodate gradom, električne romobile da ne morate hodati, umjetnu inteligenciju da ne mislite, robote da ništa ne radite.
I dali smo vam te pametne telefone, Iphone, a vi samo u njih buljite i za ništa vi niste.
Eh koliko puta ste to već čuli, i još ćete čuti, djeco naša milenijska.
Te licemjerne naše izjave i priče kakva smo mi djeca bili, prava, a ne kao vi danas, kriva, samo buljite u te ekrane što smo ih vam dali da se njima igrate.
I te laži naše da smo mi već davno u vašim godinama bili i sve dobro znamo kako je to dijete biti.
A nitko se od nas s internetom rodio nije i ni zamisliti ne možemo ni kako je to, ni kako je vama.
Pojma mi nemamo kako je u Minecraftu rasti i skupljati jabuke prstom sa stabala na ekranu.
Nisam ja k'o mala za ustaše ni čula, nisam ja to smjela, a vi samo o njima otkad ste se rodili slušate. Govore još da slušate i četnike na tik-toku, a da u školi učite o ratu, ali da nemate junaka, ni Boška ni Marka. Ne znamo vam stvarno reći kako je to, nama je Falco bio hit tek '80tih, a i nijemci su to bili, nije to isto, budimo realni.
I napisala bi vam sad i ovdje još svega, kako mi je žao i kako niste vi krivi, da smo vam lagali još puno toga, da ne postoji Djed Mraz ni 3rd gender... a možda da ipak poslušam noonin savjet , kad već toliko o njoj pišem, gluha i nijema i šutnje savez.
A i čitala sam da bi dobar blog trebao imati maksimalno 2000 riječi, a ja sam evo već 3000 prošla, pa neću onda više ništa reći, no trebala bi ipak osim toga, svi mi možda -
nešto učinit . 
Dopustite još da završim u stihovima, to sam isto čitala da dobro prolazi i da te puno ljudi počne pratit i da začas postaneš influencer 
with love, XXX
Tike, tike, tačke,
nema više vraćke
Nestale su naše dodirne
točke,
generacijske spone što sužavale su
jaz 
nitko više nikog ne razumije,
ni vi mene niste,
ni mi dico moja,
ne razumimo vas.
I sve mi to manje sliči na jaz,
to je golemi bezdan između nas,
čas grobna tišina, pa nesnosna buka,
ne znaš tko pije, tko časti, tko svira
od sveg mi je muka, treba nam mira
I taj nesnosan ritam, nitko nikom nije bitan,
svi sviraju akorde krive
u isti čas,
naše je doba k'o fuzijski jazz,
zbrkana glazba, ničiji glas
ovog Božića, Isuse
Ti približi nas
https://youtu.be/X9x3d1a1vbE?si=O9B0oQRi57dM9Bvt
Post je objavljen 28.04.2025. u 11:15 sati.