Možda smo mi koji smo živjeli u doba Woytile nekako razmaženi, barem bi se za mene moglo reći da jesam, bilo je vrijeme za velike odluke a on je ka lanterna pokazivao put.
Zato se može reći da sam ja loš katolik jer me je život s Woytilom učinio prezahtjevnim, pa mi se Benedikt činio prerigidnim, a Bergolio bezveznjakom, a mi bi kao dobri katolici trebali vjerovati u nepogrešivost Pape.
Šta ja znam nekako mi je baš pretenciozno bilo kome davati auru nepogrešivosti, kao da smo prespavali Kristova iskušenja.
Upravo izostanak nepogrešivosti Krista čini bliskim, barem meni, u protivnom su nam ga mogli poslat s Nubirua, i nije se morao roditi čovjekom.
Kako se približavam sutonu vlastitog bivstvovanja, sve više razmišljam o onima koji nisu više s nama, pa tako i o našem Kupusu, Alidi, Gogi, i mom dragom El diablu, još uvijek kad listam po wocapu, dođe mi da pogledam je li bio gore, na kraju smo razmjenjivali poruke i ja sam sa strepnjom pogledavao kad se zadnji put prijavio.
Nemam odgovora na sva pitanja, u stvari na malo što bi znao odgovoriti, ne znam što se, i događa li se uopće išta kad zauvijek odemo, ali eto zbog ovih koji su nas nedavno ali i onih koji su nas ranije napustili volio bi da kraj nije kraj.
Ne bojte se, štoviše širom otvorite svoja vrata Kristu, rekao je Woytila u prvoj propovijedi koju je održao nakon što je postao Papom, da sam živio s nekim drugim a ne s njim, možda bi i ja bio drugačiji, ovako ja se ne bojim.
Post je objavljen 18.04.2025. u 21:36 sati.