Još uvijek postoji žena u mom kvartu koja svojim izgledom može privući i ovakvu budaletinu poput mene. Sad kad sam spoznao da ima srce i dušu zakon privlačnosti postao je postojan. Ali ipak nad mojim nebom ne postoji svemir koji sluša šta mu govorim . Na mom nebu sijevaju gromovi i munje,padaju krvave kiše čije kapi veličine suza pokušavaju zauzeti moje lice. Ali na njemu nema mjesta jer kad se sjetim da postojiš osmijeh na mom licu razvedri moje nebo. Tada zrake sunca napišu tvoje ime ispod duge a ja ga gledam,tužan sa svojim osmijehom jer toliko si blizu a toliko daleko. Kako kaže jedna pjesma Parnog Valjka...ma što da želim sve je tako daleko.......
I dok moje srce traži na koju će stranu stvaram stihove za ..........
Zašto si ti među kapima kiše
koje plaču umjesto mene
Zašto si ti sa vjetrom koji briše
prošlost i sve moje sjene
Zašto te nema upravo sada
kad želim utjehu u kosi
zašto te nema kad srce se nada
i sa tobom se umiva u rosi
Dali si hrabra da raširiš ruke
i prihvatiš zov u meni
ili bi odmah skratila muke
i ostala žena u sjeni.
Zato ću stati bar jedan tren
kad već olako poglede dijelim
u srcu svome više nisam njen
a tebe zaista želim.
Post je objavljen 19.03.2025. u 22:16 sati.