ZAŠTO VATROGASNA POSTROJBA NIJE MOGLA SAVLADATI POŽAR ?
U naselju Kuršanec koji administrativno pripada općini Čakovec i Međimurskoj županiji dogodila se 6. ožujka navečer strašna tragedija. Izbio je požar na obiteljskoj kući u kojoj je troje djece izgorjelo. Djeca koja su izgorjela imala su tri, šest i devet godine. Međimurska policija je objavila 7. veljače da je očevidom utvrđeno da je požar koji je planuo oko 22,30 sati krenuo iz plastične kante kraj drvenih stepenica kuće, koje su spajale gornji, vidi se na televizijskim snimkama- dograđeni dio kuće, koji se može nazvati potkrovlje, a ne kat. Ljudi su živjeli u bijedi, jer ih je na bijedu osudila zajednica i društvo kome pripadaju , a pripadaju opčini Čakovec i Međimurskoj županiji u Hrvatskoj.
KAKVA JE ODGOVORNOST VATROGASNE EKIPE?
U izjavama s mjesta događaja koje je emitirala televizija, javnost je čula da je vatrogasna služba sa dva vozila stigla do objekta zahvaćenog požarom, tek nakon sat i dvadeset minuta. Zašto tako kasno? Vatrogasna postrojba ima obvezu gasiti požar, u najhitnijim dolasku! Nevjerojatno zvuči da vatrogasna postrojba svojim požarnim aparatima nije mogla savladati požar na pola zapaljenog krova male i niske obiteljske kuće i izvući djecu živu iz zapaljenog prostora? Kakav je u ovom slučaju u Kuršancvu uopće bio angažman Čakovečkih vatrogasaca? Imaju li vatrogasci odgovornosti u ovom slučaju.
Gradonačelnica Čakovca Ljerka Cividini, činjenica je, izjavila je htv-u da mjesto Kuršanec ima dva hidranta, da je jedan udaljen 70-ak metara od opožarene kuće, ali da nije bilo potrebe za pripajanje na hidrant. To je gospođa izjavila. Požar je na kući a hidrant ne treba pripajati.
Tragedija u tom romskom naselju Kuršanec koje ima oko 1 500 stanovnika je u tome što nema vode dostupne svima, pa se požar gasio pokojom kantom vode, te sa nekoliko požarnih aparata, koje su neki mještani posjedovali te su aparatima pokušali ugasiti požar. No nisu uspjeli pogasiti toliko vatre da spase djecu s tavanskog prostora. Spašena je majka poginule djece s najmlađim djetetom. Spašeni su djed i baka. A troje tako mlađahne djece nije spašeno. To je strašan događaj za ljude koji imaju savjest, a i nesvakidašnji događaj koji traži odgovornost za političke djelatnike za lokalnu i županijsku Upravu jer ljude romske nacionalnosti žive u bijedi koja više nalikuje razvoju društva s početka 19 stoljeća.
KOLIKA JE ODGOVORNOST REGIONALNE VLASTI?
Tko je odgovoran i kako se sa županijskog nivoa brine o nacionalnoj manjini Roma u Međimurskoj županiji?
Predsjednica Udruge Roma Kali Sara Suzana Krčmar izjavila je, da iako je obećano od županije da će u romsko naselje biti uvedena kanalizacija, još uvijek je nema, svi stanovnici nemaju struje u svojim kućama, a nije uvedena ni vodovodna infrastruktura.
Romi imaju ono što Hrvatskoj nedostaje – a to su djeca. Romske obitelji obiluju djecom. Kako odgajati i obrazovati djecu ako u kući nema struje i nema tekuće vode u 21 stoljeću? Gdje uopće ti građani pune mobitele, gdje odlaze prati rublje? I onda tek postaje jasno da su romska djeca neoprana i prljava, jer takve ih je moguće vidjeti i u Zagrebu, zato što njihovi roditelji nemaju uvjeta ni za sebe ni za njih da ih kupaju, da ih školuju, da djeca rastu kao odgovorni građani.
POLITIKA LAGANJA GRAĐANIMA
Zašto politički predstavnik regionalne uprave lažno obećava građanima na svom teritoriju kanalizaciju, vodu i struju, a to ne čini godinama? Na to bi aktualni župan Matija Posavec trebao odgovoriti. Politički čelnik na čijem teritoriju čovjek – poput ovo troje djece izgori u požaru život – trebao bi biti smijenjen od Izvršne vlasti države. Jer u procesu traženja odgovornosti, odgovornost u tom ekstremnom slučaju stradanja postoji i u regionalnoj samoupravi. A ta odgovornost je nemar i nečinjenje onog što je moglo biti učinjeno i što bi poboljšalo kvalitetu života ljudi u zajednici. Mnogi su latentni oblici nečinjenja, maltretiranja, sputavanja oblika života, guranja građana u neimaštinu i prepuštanja ih bijedi. Zar je pretpostavka da su Azijati bolji radnici, od sposobnosti za rad koji bi pokazali Romi da se uloži u njihov standard života, obrazovanje i zapošljavanje u deficitarna zanimanja u Hrvatskoj?
Zašto cilj nije imati uređena, naselja, sretne i zadovoljne građane? Zašto cilj nije stvaranje pretpostavke da djeca pohađaju školu, da budu obrazovani, da budu korisni članovi hrvatskog društva, bez obzira na nacionalnost ali s glavnim razlogom - građani su Hrvatske koja im je dom?
Margareta Zouhar Zec
Post je objavljen 08.03.2025. u 09:41 sati.