Recimo da emotikoni (smajlići) imaju smisla (uvjetno rečeno) za neku tekstualnu komunikaciju između djece (nižeg) školskog uzrasta koji žele impresionirati vršnjake novim setom sličica, ikonica, koji predstavljaju emotivni ures poruci koju šalju, ili su reakcija na primljenu poruku.
Stvarni izraz lica i emociju druga osoba nikako ne može vidjeti, ni pročitati.
Nedavno napisah nekome da ne razumijem tu vrstu komunikacije za gluhonijeme (pardon my french) jer od od odrasle/zrele osobe očekujem da se zna izraziti vlastitim riječima jasno i nedvosmisleno jer nismo balavci da se igramo sličicama koje je netko kreirao za niže razrede pučke škole.
Ili jesmo? Pa gledajući jedno drugome u lice prezentiramo svoju poker-face suzdržanost, a putem ekrana se igramo neozbiljne djece.
Ne znam. Ne razumijem.
Jedini smajlić koji toleriram u tekstu je dvotočka-desna zagrada ili točka-zarez desna zagrada. I tada, kada ih upotrebljavam, upotrebljavam ih s oprezom, nastojeći ne podcijeniti inteligenciju su/tipkača. Mislim: dovoljno si valjda inteligentan/na da ti ne moram crtati (lijepiti ikonice) uz tekst.
Ili, podcjenjuješ moju sposobnost čitanja, ukoliko par riječi moraš gatnirati s nekakvim silly-faceom.
WtF?!
Post je objavljen 05.03.2025. u 10:37 sati.