U blizini autobusne stanice u Puerto Vieju ima radnja koja je tour agencija, butiga i rent a bicikle. Tour agencija gonja zainteresirane turiste na razne đite. Iz izloga posjete prašumskim plemenima kod kojih se svašta može radit jedan cili dan, izabrale smo poć u BriBri selo u kojem je u prospektu bilo obećanje da ćemo ziđati tradicionalnu kuću.
Istovarilo nas je iz kombija uz rukavac rijeke. Samo naizgled tu staje (r)urbanitet, a počinje djevičanska prašuma. Kapo i Mali od Prove su nas ukrcali u riječni brod – izduženu šešulu s pentom na krmi. Nas dvi smo bile u grupi s dva tuntlava Francuza. Kapo je napravio poluminutno psihološko vještačenje. Sukladno rezultatima, posadio je Sanderlea na krmu, mene na provu, a tuntlave u sredinu eda ne izgubimo balancu. Izgubit balancu u rukavcu nije problem radi npr. utapanja jer je rijeka relativno plitka, nego je problem ako trefiš krokodila. Mi smo putem trefili jednoga koji je uginuo od starosti. Poslije smo BriBri domaćinu Rolandu objašnjavali di smo ga trefili. On je sa zanimanjem pobrao lokaciju. Kad smo se vraćali krokodila nije bilo. Pretpostavili smo da su ga Kapo i Mali, pošto su nas iskrcali, brže-bolje rastranširali i spremili u frižider. Valja krokodil i za meso i za napravit čizama i sandala. Tu pretpostavku nam je kapo potvrdio osmijehom kad je na putu za nazad Sanderle pitala da kako opet nismo naišli na leš.
Mali naviga sa šćapom kojim izvuče brod kad dođe da će zaribati o dno. Dok Mali šćapom, pri čemu je Mali je sav sazdan od žila i mišića, Kapo drži dignutu pentu koja prdeca u zrak. Čim Mali odriba šešulu, kapo spusti pentu, ide u zig, pa u zag. I tako uzvodno skoro do u Panamu. Iako, briga rijeku, briga prašumu di je Panama, a di je Kostarika. Od mista di smo akoštali nas je preuzeo Domaćin Roland - seoski poglavica za turiste. Od tu je 15-ak minuta lagane šetnje do njegovog zaseoka. Zajednica iz prašume je zemlja budućnosti, u svakom aspektu, na svakom nivou, generalno i detaljno. U dubokoj prašumi postoji jedan meni do sada neviđen urbanitet.
U selu je matrijarhalno uređenje. Svako naselje dijeli kuhinju u sredini, a njome se služi po nekoliko žena istodobno. Naselje u kojem su nas ugostili je prilagođeno za turiste pa ima zahode. Zahode su izgradili pošto su tri matere osnovale udrugu čija je svrha očuvati ovaj tradicionalni način života, bribri jezik, ali i pokazati taj život turistima. Između naselja je škola. U njoj mali Bribrijanci uče bribri kao što Irci uče gaelic. Domaćina to naročito nervira. On smatra kako bi sva nastava morala biti na bribriju. Uz naselje je parcela s grobovima. Jedna majka, jedna parcela i na njoj zasađeno verdure + bijelih šćapa koji označavaju di je ko ukopan. Šćapi mogu valjati i kao takljice za npr. pomidore. Osim škole, male Bribrijance odgaja cijelo selo - to je tako bilo i kod nas ranije, ali je praksa nažalost zapuštena.
BriBrijanci se hrane izuzetno zdravo. Hrane ima svakovrsne, nije GMO. Kokoši slobodno šetuckaju ispod sojenica. Kakaovac je najbitnije stablo. Kad se plod kakaovca tek ubere, u oklopu osim zrna ima kakaovu marmeladu koja se konzumira tako da se ćuća sjemenka kakaa. Slinavo, ali ima i ukus i teksturu presenzualnu. Ćućali smo dok su nam pokazivali kako oni rade čokoladu. Na kraju pokazne vježbe smo dobili priliku kusati frišku čokoladu s friškim bananama. Počastili su nas ručkom – sve lešo, a mi dopunile s dvi kapi konavoskog ulja – spasilo. Uglavnom, od svega s čime su nas tratali, jedino su prepoznatljivi bili komad kokoši i limunada. Kokoš također odlična, zna se i kod nas desiti domaća kokoš, ali napokon nešto i da nije baš – limunada – ovdašnji limun nema forze. Nije ni sjena konavoskom. Sve drugo, iako neke proizvode konzumiram (skoro) svaki dan, u BriBriju za mene ima nesvakidašnje fin okus i miris. Maersk fakat ubija agrikulturu. Da ne govorim o kafi... poslije ručka su nam skuvali frišku kafu, a ne kafu iz kesice, jer ovde raste i kafa. Filtrirali su je kroz sukneni kondom ovješen na drvenu pločicu.
U sojenici za čokoladiziranje sam pozitivno šokirala BriBri domaćine jednim primjerkom Nadalina čokolade koja se, to sam im napomenula, proizvodi u Solinu. Domaćin je pitao di je Solin. Objasnila sam mu u tančine, a onda je podijelio čokoladu na komadiće sa svim svojima. Svi koliko god ih ima, a bilo ih je pet - svi su se složili da je solinska čokolada odlična. Kad sam pitala da je li može mi to reć u video, da ne može. To mi je žao jer kad ti BriBrijanac pohvali čokoladu, to ima svojevrsnu težinu.
Hladovine je na pretek. Za razbibrigu, umisto na balote, Bribrijanci napinju lukove i ispucavaju strijele u dva obišena klipa od banana. Svi smo se okušali u streljanju banana. Pokazalo se da mi ta razbibriga leži. Štoviše, poglavica me pohvalio i pristao da se uslikamo kao dva emeritusa. Taj poglavica je savršeno cool tip koji ima sve vrijeme ovoga svijeta. Neodoljivo me podsjetio na pokojnoga Streža - vrijeme je ključ svake budućnosti.
Ovde nema sekirancije zašto je klinički bolnički centar slabije dostupan jer ovde nema bolesnih. Ima nešto polomljenih, ali to u prvoj rundi razriješi seoska baba - zdravstvena poglavica, a u drugoj mirovanje ili udlage. Stoljećima efikasniji sustav nego li je splitska Traumatologija.
Što se tiče ziđanja koje nam je bilo motiv dolaska, započeli smo krovopokrivačke radove. Početak krova je jedan šćap na koji se konopcem od neke ovdašnje biljke napravi priprema za čvor, a onda se nešto kao list od fikusa, tj. više njih, pritegne oko stapke s tim konopcem. Kitice listova se nižu sve jedan do drugoga po šćapu. Na krovu taj šćap postaje sekundarni nosač krovne konstrukcije. Primarni nosači su običan detalj iz dobrog starog Peulića - drvena stolica ili visulja.
Pretpostavljam da su se preostali BriBrijanci spasili od genocida koji bi im konkvistatori bili priredili samo radi toga šta su živili u skladu s prirodom koju konkvistadori nisu shvaćali, a nisu je se ni bojali. Kasnije kad se imperijalizam ovde privremeno ustoličio, posljednji čavao u imperijalistički lijes zabila je opet priroda. Plantaže koje su zasadile velike kompanije kao što je United Fruit zadesile su zajebane bolesti. Dodatno ih je uništavala voda koja se slijevala s brda koja su ogolili od šume. Nijednome ni drugome imperijalisti nisu znali lijeka. Tako su se povukli, a BriBrijanci su uspili koliko - toliko očuvat prekrasnu i nježnu civilizaciju usred izuzetno šporke, usmrđene i zločeste planete.
Post je objavljen 02.03.2025. u 18:03 sati.