Kažu da živimo ili iz ljubavi ili iz straha. Sve o čemu razmišljamo, kako se osjećamo, sve što jesmo potječe ili iz jednoga ili iz drugoga.
Ono što me trenutno muči je činjenica da što više volimo, to se više i bojimo za te iste ljude.
Nemam djecu niti ću je ikad imati. No, mogu zamisliti da je ova tvrdnja daleko najtočnija u tom odnosu.
Imati to maleno biće koje je dio tebe i nadajmo se tebi najdraže osobe na svijetu...brinuti o njemu i željeti mu svu sreću i ljubav koju u životu može dobiti. I dati mu veliki komad svog srca, kako ne brinuti i ne strahovati oko njega?
Da li stvarno najveće ljubavi povuku i najveće strahove?
Čini mi se da da. To je jednostavno život, takav čudan i pun dualnosti.
Ovih dana strepim zbog jedne buduće majke i jedne bebe do kojih mi je jako stalo.
I iako znam da strah i strepnja ne pomažu ni njima ni meni, ne mogu si pomoći.
Nastojim, jedno od tih nastojanja je i ovo pisanje. Iako, pisanje je postalo teško, riječi se ne izliju same, treba ih sakupiti, razvrstati, ispraviti stoput. Odvikla sam se otkad ne pišem puno.
Nastojim vjerovati da će sve biti u redu.
I biram, živjeti u nadi da je ljubav uvijek jača od straha. I uvijek će biti.
Post je objavljen 27.02.2025. u 20:17 sati.