Vraćajući se iz Karlovca jučer, nazvala me Sanja. Rekla je da je još danas u Hrvatskoj i da bi me rado posjetila. To me baš razveselilo jako, jer prvo, nismo se vidjele trideset godina, išle smo zajedno u srednju, drugo, ona je sve te godine živjela u Americi i Njemačkoj, jer je njen Jason američki vojnik i kad bi dolazili u Hrvatsku, bilo je to na kratko, uglavnom vrijeme rezervirano za kumove i familiju, i treće, uljepšala mi je kišni dan i malo odagnala misli.
Baš sam nekak osjetljiva posljednih dana. Valjda je to dio menopauze i hashimota sjedinjenih u jedno tijelo, plus ove peripetije popratne, neću sad trošiti vrijeme na to. Imam ja važnijeg posla.
Sanja je baš ista kakva je i bila. Naravno, puno zrelija i sa puno više iskustva. Imale smo tema toliko da nismo znale od kuda krenuti. Sanja je rodila tri prekrasna sina, to su sad već odrasli ljudi, sve svoje vrijeme bila je podrška njima i svome Jasonu, često su selili u razne države, bila je žena američkog vojnika i podrška svim svojim muškarcima ( mislim na muža i sinove) u pravom smislu te riječi. Cijelu karijeru je prošla sa svojim dečkima. A to nije bilo lako, jednoj jedinici, jednoj majci troje sinova, život ispunjen selidbama, bez baze, puno je tu bilo odricanja i prilagodbi.
Sanja je inače jedinica, i eto, igrom života, neću reći slučaja, vrlo je rano napustila svoje roditelje i otišla u veliki svijet. To je bila prva tema. Jer to sad mene čeka. Čekajući Sanju, oprala sam dosta toga za Ritku i polako pripremala stvari, naravno da sam napravila i štrukle, jer dolazi Sanja, skuhala sam i hladetinu, jer tata se baš zaželio, a nikad me nije baš tražio da bi nešto jeo, i kak sad da ja to ne napravim, barem tol'ko mogu. Zamijesila sam i kruh, koji je do danas bio u frižideru i ispeći ću ga netom prije nego idem kod klinaca. Uglavnom, dost produktivan dan, obzirom na okolnosti razne, je bio jučer.
Naheklala sam i dvije torbice za nećakinju, jer je tak naručila. Za sebe i njenu frendicu.
Sanjinim roditeljima isto nije bilo lako, ali kako ona kaže, sve se to izdrži. Nedavno su kupili kuću na Krku, ne Sanjini roditelji, nego Sanja i muž, pa će svoje penzionerske dane provoditi više u Hrvatskoj. Tako planiraju.
Druga tema su bile kile. nemreš vjerovat. Vječita borba. Morala sam primijetiti da se Sanja baš lijepo promijenila, uspoređujući slike s fejzbuka i ovak uživo. Lepa je. Puno je kila skinula, a vječito se borila s njima. Ta nam je tema pojela dosta vremena. Ispričala mi je svoje borbe, pa smo i tu pronašle dosta poveznica. Ipak se ona liječila po vani i nekako je puno prije došla do rješenja svih svojih tegoba, tako da je eto u zadnjih pola godine baš zadovoljna. I to se i vidi. Zrači. Doduše, nismo se vidjele uživo trideset godina, ali ovak sad kad ju gledam i uspoređujem sa fejzbukom, žena zna prepoznati kad je druga žena zadovoljna. I treba to izreći. To je lijepo.
Sjetili smo se starih naših srednjoškolaca, prvo smo bili jedan razred, pa dva razreda pa od tog prvog, kroz godine, su nastala tri razreda. Sve tako brzo prođe, za tren oka, a opet, kao da nije prošlo toliko vremena. Baš je to čudno. I lijepo. Nisam ja puno sa Sanjom komunicirala, em su nas razdvojili po razredima, em je ona prešla van, ali vidiš, ipak ti ostane neka crtica, nekaj kaj te natjera da se javiš, da se sretneš, da se sjedneš. I baš mi je to drago.
Sanja trideset godina živi u Americi i nema niti malo onaj neki akcent, kak znaju ljudi pokupiti. Ženska priča po domaći, Samoborka rođena.
I nije joj bilo lako, dosta je toga prošla i sretna je da imaju tu neku svoju bazu konačno. Lijepo si to uređuju. Rekla je da nije lako biti bez roditelja, u stranom svijetu, ali da je definitivno puno lakše mladima, ipak su te neke države posložene bolje, lakše je mladima dobiti posao, bolje su plaće i organiziranije je, puno lakše se mladi osamostaljuju. I puno brže nego naši ptići.
Onda je tema došla i na cijene. Potvrdila je, evo iz prve ruke, da je u Njemačkoj sve puno jeftinije nego u Hrvatskoj. Posebno hrana i potrepštine. DM da i ne spominjemo. Uspoređuje ženska cijene i kaže da ne može vjerovati. Njeni roditelji, kad idu kod njih u posjetu, pokupuju sve kaj mogu. Od praška, omekšivača, razno raznih hrana, sve kaj god mogu. Granica nema. Nema carine. Od kad su kod nas uveli euro, to je za ne vjerovati.
Ma svakojake teme smo mi još prošle, nebum sad baš sve izblebetala, neke stvari nisu za javnost, ali, činjenica je da smo uživale. Dala mi je neke savjete, smijale smo se, plakale ofkors, bez tog ne ide, i vrijeme je proletjelo. A koliko toga nismo stigle, nadoknadit ćemo.
Sad čekam da se spusti na Krk, pa da ih posjetim jedan dan. U njihovoj novoj kućici, prvoj bazi koja je baš njihova. Usput, odmah kuća do Sanje, je Sanjina kuma Ana. Inače, Ana je isto išla sa nama u srednju, ma sve vam je to povezano. One su najbolje frendice, kume, više puta, tak da i tome se veselim, da bum i Ančicu vidjela. Jedva čekam.
E da.
Sad kad malo bolje razmislim, ak se spustim dolje, na samo jedan dan, niš od toga. Niš nebumo stigle pričati u jednom danu, morat ću planirati vikend babinjak. Da, tak bude. Lepo bum spekla kruh, napravila štrukle, bum spohala piceka i spuštam se dole. Em nemam puno do Krka, ipak sam ja tik do Karlovca, em nije neki naporni put. Idealno za jednu polovnjaču.
Babice, vidimo se.
Post je objavljen 26.02.2025. u 21:44 sati.