Marketing
kad slika priča...
Rusija je,nerijetko. pokuša(va)la sakriti neke od stranica svoje povijesti.
Ipak, kako kažu, riječi se ne mogu izbaciti iz pjesme…
Povijesno gledano, ruski narod je često i teško gladovao.
Ne zato što nije bilo dovoljno zaliha žitarica, već zato što su vladari Rusije za vlastitu korist opljačkali narod do potpunog osiromašenja.
Jedna od takvih zabranjenih stranica povijesti bila je glad koja je zahvatila jug i regiju Volge 1891.-92.
Amerikanci su prikupili zalihe hrane (brašna i žitarica) i s pet parobroda poslali ih u Rusiju.
Koliko god se politolozi trudili krivnju za glad 1891–1892. pripisati nepovoljnim vremenskim prilikama, glavni je problem bila državna politika glede žitarica.
Dopunjavajući riznicu na račun poljoprivrednih resursa, Rusija je godišnje izvozila ogromne količine pšenice.
Tako je prve gladne godine iz zemlje izvezeno 3,5 milijuna tona kruha.
Sljedeće godine, kada su carstvom već harale glad i epidemije, ruska vlada i poduzetnici prodali su Europi 6,6 milijuna tona žitarica.
Ove činjenice su šokantne.
A činjenica da je ruski car kategorički negirao postojanje bilo kakve gladi u Rusiji jednostavno je zastrašujuća.
Vladajući monarh Aleksandar III komentirao je situaciju s hranom u zemlji na sljedeći način:
"Nema ljudi koji umiru od gladi, postoje samo žrtve propadanja usjeva."
U međuvremenu su cijela sela izumirala...
Dnevnik grofa V.N. Lamsdorf glasi:
“Ton koji je u najvišim krugovima zauzet u vezi s katastrofama gladi dokazuje da su oni potpuno nesvjesni situacije i da, zapravo, ne suosjećaju ni s nesretnim ljudima koji trpe ove katastrofe, ni sa suosjećajnim ljudima koji im nastoje pomoći”.
Situacija u zemlji bila je katastrofalna, a ova strašna vijest prošla je Europom i stigla do Amerike.
Američka javnost predvođena Williamom Edgarom, urednikom tjednika North Western Miller, ponudila je humanitarnu pomoć Rusiji.
Međutim, car je oklijevao s davanjem dopuštenja i tek nakon nekog vremena dopustio je da se nahrani izgladnjeli ruski narod.
Ruski pisac grof Lav Tolstoj opisao je tadašnje stanje u selima:
“Ljudi i stoka stvarno umiru. Ali oni se ne grče po trgovima u tragičnim grčevima, već tiho i uz slabašan jecaj obolijevaju i umiru po kolibama i dvorištima...
Pred našim očima teče neprestani proces osiromašenja bogatih, osiromašenja siromašnih, uništavanja siromašnih...
U moralnom smislu dolazi do pada duha i porasta svih najgorih osobina čovjeka – krađe, ljutnje, zavisti, moljakanja i razdražljivosti – potpomognute mjerama zabrane svakog preseljenja naroda... Zdravi slabe, a slabi, osobito starci i djeca, umiru prerano i mučno.”
Pomoćt je organizirao i nadzirao filantrop W. Edgar koji je u ljeto 1891. objavio svoje prve članke u svom časopisu, govoreći o gladi koja je počela u Rusiji. Osim toga, poslao je oko 5.000 pisama trgovcima žitom na sjeveru tražeći pomoć.
Edgar je putem medija podsjetio svoje sugrađane da je tijekom građanskog rata 1862.–1863. ruska flota Americi pružila neprocjenjivu pomoć.
Tada je daleka Rusija poslala dva mornarička skvadrona na obale ove zemlje.
U to vrijeme doista je postojala stvarna opasnost od Engleske i Francuske koje su u svakom trenutku mogle priskočiti u pomoć Južnjacima.
No, ruska flotila stajala je uz američku obalu oko sedam mjeseci, a Britanci i Francuzi nisu se usudili upustiti u sukob s Rusijom.
To je pomoglo sjevernjacima da pobijede u građanskom ratu.
Apel američkog aktivista naišao je na odaziv u srcima njegovih sugrađana, a donacije su počele posvuda.
Kampanja je provedena neslužbeno i na dobrovoljnoj bazi budući da američka vlada nije odobrila ovaj gest prijateljske pomoći, ali ga nije mogla ni zabraniti.
Uostalom, između velesila uvijek je postojala i ideološka i političko-ekonomska borba.
K tome, svoju je ulogu imala i pojačana konkurencija na globalnom tržištu žitarica. Začudo, unatoč gladi koja je bjesnila u zemlji, ruski oligarsi i kulaci nastavili su slati žito za izvoz, što se snažno protivilo financijskim interesima Amerike.
No, bilo kako bilo, Amerikance nije ohladio negativan stav njihove vlade, te se pokret pod sloganom “Ovo nije političko pitanje, ovo je pitanje čovječanstva” nastavio. Cijela Amerika uključila se u dobrotvorne svrhe za izgladnjele Ruse.
U kampanji su sudjelovali predstavnici svih slojeva američkog društva: “farmeri i mlinari, bankari i vjerske osobe, vlasnici željezničkih i pomorskih linija, telegrafskih tvrtki, novina i časopisa, državni dužnosnici, studenti i nastavnici viših i srednjih obrazovnih ustanova, novinari, radnici i službenici.
Međutim, obični Amerikanci koji su malo-pomalo donirali hranu dobrotvornoj organizaciji nisu mogli znati da su skladišta s izvoznim žitaricama u Rusiji popunjena do kraja i da se žitarice otpremaju dalje za isporuku na europska tržišta.
Tri sjeverne države i Društvo Crvenog križa već nekoliko mjeseci donose pomoć u hrani u morske luke Amerike. Do kraja zime prva dva broda natovarena brašnom i žitom krenula su u daleku Rusiju.
A u rano proljeće 1892. godine parobrodi s vrijednim teretom stigli su u luke baltičkih država. Na jednom od brodova bio je i organizator dobrotvorne akcije William Edgar.
Prošao je kroz mnogo toga prije nego što je iz prve ruke vidio plodove svog rada.
U Rusiji će vidjeti raskoš sjeverne prijestolnice i glad u provinciji, nepravednu raspodjelu prikupljene pomoći i bezbožnu krađu američke hrane u lukama.
Čuđenju i ogorčenju Amerikanca nije bilo granica.
No, kako god bilo, od početka proljeća do sredine ljeta u Rusiju je stiglo pet brodova s teretom tada vrijednim oko milijun dolara i težinom od više od 10 tisuća tona.
Budući ruski car Nikolaj II tada je napisao: “Svi smo duboko dirnuti činjenicom da nam brodovi puni hrane dolaze iz Amerike.”
Međutim, u bliskoj budućnosti ruska je vlada pokušala potpuno zaboraviti na ovu gestu "bratske pomoći".
Koliko god ruski političari pokušavali omalovažiti i prekriti zaboravom ovu prijateljsku gestu jednog naroda prema drugome, još uvijek postoje brojni dokumenti i neobična umjetnička svjedočanstva koja su na platnima dočarali umjetnici očevici.
Prvi transportni brodovi iz Indiane i Missourija – takozvana "Hunger Fleet" – s teretom hrane stigli su u luke Liepaja i Riga. Rusko-armenski slikar Ivan Konstantinovič Aivazovski osobno je svjedočio prijemu brodova s dugo očekivanim teretom koji će pomoći u prevladavanju katastrofalne situacije u zemlji.
U lukama Baltičkog mora parobrode su dočekivali orkestri, a vagoni s hranom vozili su se cestama ukrašenim američkim i ruskim zastavama. Taj se događaj toliko dojmio umjetnika da ga je on, pun zahvalnosti i nade, obilježio na dva svoja platna: “Brod pomoći” i “Podjela hrane”.
Posebno je impresivna slika “Podjela hrane”. Na njemu vidimo rusku trojku konja natovarenu hranom.
Na kolima je seljak koji ponosno maše američkom zastavom. Seljani na to mašu maramicama i šeširima, a neki se, padajući na prašinu uz cestu, mole Bogu i hvale Ameriku za pomoć. Vidimo izuzetnu radost, oduševljenje i nestrpljenje gladnog naroda.
Ove bi slike bile kategorički zabranjene za izlaganje na bilo kojoj javnoj izložbi u Rusiji.
Cara je iritiralo raspoloženje ljudi prenijeto na umjetničkim platnima.
A služili su i kao podsjetnik na njegovu bezvrijednost i nesolventnost koja je zemlju bacila u ponor gladi
Aivazovski je na prijelazu iz 1892. u 1893. stigao u Ameriku i sa sobom donio slike koje se toliko nisu svidjele ruskim vlastima. Tijekom ovog posjeta slikar je poklonio svoje radove u znak zahvalnosti za američku pomoć galeriji Washington Corcoran. Od 1961. do 1964. ta su platna bila izložena u Bijeloj kući na inicijativu Jacqueline Kennedy.
Godine 1979. završile su u privatnoj zbirci u Pennsylvaniji i dugi niz godina bile skrivene od javnosti. Godine 2008., na aukciji Sotheby, obje povijesne slike Aivazovskog prodane su za 2,4 milijuna dolara jednom filantropu koji će slike odmah prenijeti u galeriju Corcoran u Washingtonu.
Ova platna koja je umjetnik naslikao 1892. još uvijek su zabranjena u današnjoj Rusiji.
Možda ih novi ruski oligarsi otkupeI kao znak neke nove, prijateljske zahvalnosti prema Amerikancima.
#ArtA_Tsolum_Aivazovsky
Post je objavljen 20.02.2025. u 09:16 sati.