Devet torbica sam naheklala jučer i prekjučer. To su živci, jer čekam, još uvijek čekam. Taj vragec u meni mi ne da mira, nemrem više čekati, znam kaj neću, a to kaj hoću još uvijek čekam. To čekanje dovodi do ludila, pa ludost je totalna da sam naheklala devet torbica u dva dana. Pritom sam delala i ostale stvari, koje inače delam. I kuhala sam i peglala i pospremala i odmarala i heklala. Trebala bi dobiti povratnu informaciju do kraja tjedna, to su još puna tri dana. Puna tri dana. Sva sreća da imam još te pređe, za heklanje. Ne znam zakaj se to tak sve desilo, ali sam sigurna da postoji razlog. Sad već počinjem vjerovati da ipak taj posao koji čekam neću dobiti, jer to nije za mene, vjerojatno mi svemir to želi reći, vjerojatno moram, na teži način, shvatiti da trebam raditi svoje. Miješaju se i ponos i strah. Realno, raditi za neku takvu firmu je sigurnost, a opet s druge strane je li to ono što istinski želim. Hrabrim samu sebe, tražim opravdanja. A vele ovi stručnjaci, uspješni, slobodan si tek onda kad radiš ono što voliš, ono što je u tebi. A sloboda ima svoju cijenu. Mogu li ja kupiti svoju slobodu?
Tijek misli.
Treba samo krenuti, treba se odlučiti, pregristi drek i probati. Ak' ne probam, ne bum znala. Ne bum si oprostila. Niš, budem lijepo pričekala do petka, ako ne dobijem taj posel, onda to tak treba biti, onda je to, valjda, konačno znak, da krenem sa svojim poslom, koji inače želim, već dugo. Idem pogledati i te neke druge poslove, možda mi se nekaj svidi, ništa mi se ne sviđa, relanost je jedno, želje su drugo, mogućnosti su nekaj pak treće. Zakaj se bojiš, ide ide, nejde nejde. Ovak buš imala slobodu, radila buš baš to kaj voliš. Pa znaš da treba tresnuti bogovski, da ti se mozak preokrene. Jesam li dovoljno tresnula?
Zamišljam si jedan svoj dan, na svom poslu. Lijepo ustaneš kad želiš, kavica u dvorištu, nahranim kokice, prošetam pesa i mačku, njih nahranim, sebe nahranim, cijelo vrijeme svira radio, cvrkuću ptice, odem do radione, koja je u dvorištu, napravim par anđela, pokupim slikice, skulpturice, figurice, šalice, majice sa srčekima, e da, torbice, sjedam u auto tamo negdje oko 10, vozim se do Krašića, pjevam u autu, samnom je i pesica, idemo na posel, skupa, ulazim u Krašić.
Već vidim sve gotovo, i dućanček, tj. tu malu galerijicu, veliki natpis iznad vrata Samoljubaf, slatku, posloženu, starinsku, te police, mali stolek, starinski prozor, vidim kak dolazimo tamo, pesica i ja, otvaram galerijicu, kao u onom filmu You've got mail, kad Meg Ryan ide u svoju malu knjižaru. Vidim se tak ujutro, kako uzimam drugu kavicu u tom lepom Krašiću, nosim si friško cvijeće za stol, otvaram prozor na dućančeku, palim muziku, luftam, prebrišem pod, slažem te sve predmete koje sam donijela iz radione, slažem to na police i u izlog, donijela sam i friško cvijeće za teglice, sadim to i stavljam ispred dućančeka i na prozorček, zalijevam to svaki dan. Na prozoru su one starinske, karirane zavjesice, zavezane s mašnicom onak' na stranu. Pesica ima svoj krevetac, dobra je, glavno da je samnom. Palim laptop, fotkam te svoje proizvode, vani, u pozadini krašićka crkva, dižem na web, na sve mreže, odgovaram na mailove, pakiram naručeno, u mirišljave kutijice, pošta je odmah preko puta, pa na kraju dana šaljem te paketiće, pune ljubavi i slobode u svijet. Imam i mali printer i tablet. Smišljam nove radove. Heklam, crtam, pišem. Radim u dućančeku četvrtkom, petkom, subotom i nedjeljom. Ostale dane sam u radioni, u svom dvorištu, proizvodim, uživam, kreiram. Onda sam i u vrtu, sadim povrće, skupljam d vitamin, pa idem u nabavku materijala, pa malo preuređujem stari namještaj. I dišem punim plućima. Tak ja to vidim.
A sjećam se da sam tak vidjela i svoj kučerak, koji je bil rasulo prije, ali sam vidjela potencijal, znala sam točno di bude kaj, kak bude izgledala kuhinja, sobica, jedna, druga, znala sam i kak budem namjestila kupaonu, sve sam ja to zamišljala i ostvarila. Zakaj sad nemrem tak. Znamo svi zakaj, tko ti garantira. Niko niš. Znam da su velika davanja, porezi, doprinosi, ali opet, nije tak strašno, kad malo malo izračunam, no svjedno cvikaš. Da imam jedno pet somova, kao sigurnost, ne bi opće razmšljala sada ovako. A isto tak znam, kak vele uspješni, nema vam tu kalkulacije, ak ti je najvažniji fokus lova, niš od toga.
Ma ne muči mene kolko bum ja zaradila, znam da budem nekaj, ne trebam ja puno, ne želim komercijalizaciju, želim samo toliko dovoljno, da podmirim osnovne stvari. Nisam nikad imala veliku plaću pa sam živjela i nije da sam bila tužna ili da mi je nekaj falilo. Snašla sam se uvijek. I znam da bi se snašla i ovak. Sloboda ima cijenu.
Odluka je pala, čekam do petka, a onda krećem u akciju. Jer raditi se mora.
Stvorit ću svoj posao, kao što sam i kučerak. Svi koji su bili kod mene vidjeli su da je kučerak star, da su sve stvari uglavnom rabljene, da to nije vila, niti po zadnjim arhitektonskim krikovima, vidi se da ima još puno posla u kući i oko kuće, ali više estetskih, jer funkcionalno ima sve, ali se vidi toplina, vidi se da je to sa srcem delano, osjeti se ljubaf. Ja znam svaki detalj u toj kući, kad sam ga delala. Kad sam farbala grede, stavljala laminate, pločice, krečila zidove, radila fasadicu ispred, klupicu za sjedenje vani, vratašca od vrta, kak sam brusila i farbala ormariće za dnevnu, stare dvajst godina, kak smo ugrađivali jedan prozor, kak smo zidali zid tata i ja, sve, svaki detalj znam. I znam koliko smo se namučili i da nije bilo sve jednostavno i lako, ali je vredilo truda. I velim, nije vila, ali je meni dvorac iz najljepše priče.
Da. Čekam do petka.
I sve više mislim da nebum dobila taj posel, ne zato jer ja nisam dovoljno dobra za to, ili da ne znam to delati, jer znam, znam i program u kojem rade, i sve to sam radila, isto to, u dvije firme, ukupno petnaest godina, nego zato kaj je za mene, pravu mene, baš ovo, dućanček, oaza kreativnosti i slobode. Z nogom vrit, korak naprijed. Tres.
A kaj ak ipak dobijem posel, onda idem delati to, za nekog drugog, onda imam tu neku financijsku sigurnost, ali nemam toliko slobode. Ipak, stignem opet imati i dućanček, onda će raditi samo vikendom. Jer to nikako ne želim pustiti. To mi hrani dušu.
Bilo kako bilo, planovi su razrađeni i spremna sam, na sve.
Sad idem dalje u svoj slobodan dan. Vani je baš hladno, super da sam doma, da ne moram nikud. Hahaha, znam da će većina pomisliti, ona bi bila doma i njoj se opće ne radi. Ne zamamram se s time, svako ima pravo misliti kaj hoće. Pa da, bila bi doma, radila bi od doma, radila bi, znam da moram raditi, ali kad već imam priliku, sada, kad nemam posel, biti doma, onda to iskoristiš na najbolji mogući način.
Idem pokupiti kantu za smeće dole na ulicu, jučer je bil odvoz, idem prošetati pesa i mačku, idem im dati jesti, idem pofotkati livadu, kao i svaki dan, napisati neki stih, idem videti kaj bum kuhala, idem ispeći pirov kruhek, jer najbolji je domaći, idem k Marici na kavicu, nisam bila jučer, pa da se ne brine, idem planirati dalje. Manifestirati. Možda odem danas do dućančeka, koji samo čeka da ga prigrlim, da mi sjedne čim prije, da mozak klikne, da mi se otvore oči. Budem i heklala, jer treba napuniti dućanček. A devet torbica nije dost.
E da.
Tko je tu lud? Ja znam da ja još nisam, samo važem opcije, slažem kockice, maniferstiram, hranim dušu i čuvam glavu, da fakat ne poludim. Jer, linija je uvek tanka. Između jave i sna.
Post je objavljen 19.02.2025. u 07:24 sati.