Misliti je drek znati
Baš sam neki dan gledala album sa slikama, znam ga napamet, imam samo taj jedan, i sretna sam da ga imam. Danas rijetko tko razvija slike, sve je digitalno, čuva se po raznim digitalnim medijima, ali se definitivno izgubio taj lijepi običaj gledanja albuma. Ne generalizram, kažem većina. I sama imam troje njih, i počela sam, dok su bili mali, razvijati slike i slagati neke albumčiće, no nikada nisam onak baš skompletirala. I žao mi je zbog toga. Imamo dosta toga snimljeno, na kazetama, i devedejima, trabalo bi to srediti, prebaciti na moderne medije i dati razviti, ali to je sada nekoliko desetaka tisuća slika, od kojih treba izabrati poneke, pa posložiti u albume. Sve si misliš stigneš, stigneš. Vraga stigneš, cap, pet banki.
Baš taj neki dan, kad sam gledala album sa slikama, tražila sebe u narodnoj nošnji, koju je baka ručno sašila, pronašla sam i jednu sliku sebe na traktoru. Svaka slika u albumu ima neku priču i sjećanja.
Mogla sam imati negdje oko četiri ili pet godina. Znam točno gdje je to snimljeno. Tamo su živjela dva moja polubratića. Mladen i Saša. Sjećam se kako nam je bilo lijepo s njima, kod njih. Slatko seoce, njihova stara drvena kuća, imali su luster od kornjačinih oklopa unutra. To mi je uvijek bilo fascinantno. Sjećam se i štale njihove, kako smo se bacali po sijenu, sjećam se i psa, zvao se Apis. I sjećam se tog zelenog traktora koji su imali. Njihov tata imao je pilanu, i veliki pravi traktor, pa nas je znao voziti, bio je baš veseljak.
Taj zeleni traktor je bio totalna atrakcija u to vrijeme, kraj sedamdesetih. Imala sam ja doma formulu, na akumulator, to se punilo, pa sam se vozikala po stazici u parku. I moja djeca su se vozila na toj formuli, i nećak i nećakinja. Da, imala sam formulu, al' nisam imala traktor. Dječji mozak.
Nismo imali baš puno igračaka, mi doma, barem se meni tada tako činilo, naravno da smo imali igračke. Prvu barbiku sam dobila kad sam s mamom išla po špeceraj u Graz, oni su to imali organizirano prek firme. Tada se često išlo van u Graz, Leibnitz i u Trst. Imala sam deset godina. To je bil doživljaj. Dobila sam pravu barbiku. Baš ona prava, ne neka zamjenska, baš je pisalo Barbie na rozoj kutiji, mogla je savijati noge u koljenu, imala je dugu plavu kosu i malo nekaj robice na sebi. Roba i dodatna oprema je koštala ko suho zlato, sretan si da opće imaš pravu barbiku, nije mi palo na pamet tražiti te neke dodatke. Tako smo se u parku, ispod breze, na dekici znale satima igrati Zrinka i ja s barbikama. Zrinka je imala hrpetinu robice, jer je njoj njena baka štrikala i šivala robicu za barbiku. Znala je doći i Sandra s petog kata. To su bili dani. I sjećam se da sam uvijek bila nekak „jadna“, jer meni nije niko štrikal za barbiku, pa sam uvijek pokušavala sama nekaj napraviti. Zrinkine barbike su bile zrihtane po zadnjoj modi. Danas to vrijedi čitavo bogatstvo, ne mislim financijski, nego sentimentalna vrijednost. Ne znam jel Zrinka to sve sačuvala, za svoju kćer, nadam se da je. Bude nam možda javila. Sandra je imala i kuću za barbiku, i auto, i Kena. Njen tata je imal kafić, pa su si valjda to mogli priuštiti. Dječji mozak.
Kasnije sam ja tu svoju „jadnicu“ ošišala na kratki bob, koza, naravno da je sve bilo na hero.
Tak ko klinac uvijek misliš da je kod drugih sve bolje nego kod tebe.
Cijelu osnovnu školu, pa čak i srednju, sam dobivala školske knjige od Andrijane, moje sestrične, ona je sa svojima stanovala u Trnskom, u neboderu, na dvanaestom katu. Bojala sam se tog njihovog lifta, bil je drveni, ali unatoč tome sam voljela ići tamo. Zapravo, mrzila sam kasnije taj njihov lift, ali to je neka druga priča.
Često, dok smo bili klinci, starci su se prek zime kartali, pa bi posjećivali jedni druge. Mi klinci smo to obožavali, jer je to bilo carstvo tuđih igračaka, fine klope i nezaboravnih druženja. Da, Andrijana je šest mjeseci starija od mene, ona mi je davala knjige, tako da nismo morali kupovati. Puno je to značilo mojima. Ja pak nisam nikad mogla shvatiti zakaj imam strare knjige. Dječji mozak.
Nas dvije smo se tako, u tim obiteljskim druženjima, igrale i presvlačenja. Meni je to bil hit, ona je uvijek imala neke super šoseve, koji su imali volane, pa su se jako dizali, kad bi se zavrtile. Imala sam i ja šoseve, neke, ali njeni su bili još bolji. Andrijana i njena sestra Marina, imale su i puno knjiga. Onih dječjih. I kazeta s pričama. Sve je bilo bolje kod njih. Dječji mozak.
Jednom je bila svadba, na selu, udavala se kćer od mog krsnog kuma, ne znam sad točno koja kćer, ima ih tri. To mi je bil tetak i kum. On i teta Milica, tatina sestra, su radili u Njemačkoj, bili su bogati (za moj dječji mozak), ne mislim opet financijski, nego, imali su te stranjske slatkiše. To su bile prave vrijednosti. Uglavnom, kak smo Andrijana i ja bile na toj svadbi, u garaži njihove nove, moderne kuće, u jednom trenutku nam se, kao, spavalo pa su nas starci poslali gore, u sobu, na spavanac. Vraga se nama spavalo, znale smo mi da tu negdje mora biti slatkiša iz Njemačke. I bilo je tak, u jednoj ladici, hrpetina gumenih bombona i onih malih Smarties kutijica, koje su se slagale u mozaik, sa čokoladnim bombonima u bojama, pa neke isto čokoladne bombone, rozo bijele, mint. A milke....bože mili, ljepota. Jesmo mi kasnije zaspale, ali slatko. Doslovno.
Svaka ta večer kartaške družine bila je događaj, znala sam da bumo nekaj fino jeli, tak je uvijek bilo, a ta jela su bila uvijek „bolja nego doma“, naravno da je i doma bilo sve fino, ali dječji mozak. Jedva sam čekala da strine i tete izbace na stol kaj su spremile za kartašku večer. I uvijek se pjevalo i plesalo. Jooj, koji lepi dani.
I sve je bilo bolje negdje drugdje. Dječji mozak.
Onda kad sam dobila svoju djecu, htjela sam da imaju sve te neke igračke koje ja nisam imala. Ipak, i oni su, unatoč svemu kaj su imali, bili izbezumljeni kad bi išli u posjete svojim prijateljima. A imali su, za moj pojam, fakat dobre, edukativne igračke. Imali su sve. A mislili da drugi imaju bolje.
A misliti je drek znati.
Prava vrijednost je ta slika u albumu, sjećanja koje imaš iz djetinjstva, iz života, prava vrijednost su ljudi s kojima si stvarao uspomene. Prave vrijednosti su u kvalitetno provedenom vremenu, koje onda pamtiš. Ti naši starci, strine i tete više su se družili nego mi danas, omogućili su nam te lijepe, nezaboravne uspomene. Danas se sretnemo na selu, kad je lijepo vrijeme, ili na nekom sprovodu, neizbježno okrutno, svadbe smo uglavnom riješili, barem dok se sad ne počnu naša djeca ženiti i udavati. Neka naša djeca se niti ne poznaju, a trebali bi se poznavati. To je na nama, moja generacija, mi bi trebali organizirati neka druženja, makar jedan dan u godini da naši klinci znaju tko su i odakle su. A puno nas je, tko bi uskladio taj jedan dan, da baš svima odgovara. A i ta naša djeca su već ljudi, većina ih je punoljetna, vrijeme je proletjelo.
Danas je sve totalno drukčije. Ubrzano se živi, nejde se više kolektivno u toplice, na Sljeme, na izlete, kak su naši išli sa nama, predugačak je radni dan, premalo vremena za odmor, klinci imaju previše obaveza. Moji su išli i u muzičku i na jezike i na atletiku, kao i većina klinaca, a starcima onda više nije ni do čega. I korona je dosta tih druženja unazadila, pokupiš se doma oko sedam navečer, kad obaviš sve aktivnosti i jedva čekaš krevet. Generacija mojih staraca je uz svoj posao gradila vikendice, koje su doslovno bile vikendice, jer svaki vikend se išlo na selo, u vikendicu, na druženja. I svi su bili tamo. I bilo je lepo.
A mi, moja generacija, smo jedva kupili stanove na kredu, koje bumo otplaćivali do penzije i uživamo, tu i tamo, kak taj brzi život dozvoli, na tim viksama, koje su starci gradili.
E da.
Svakako uvijek, gdje god idem, puno snimam i slikam, sve kaj mogu i sve koga mogu, da onda jednog dana, a već sam i počela, prelistavam i gledam i uživam.
Post je objavljen 17.02.2025. u 05:43 sati.