Rodiš se, rasteš, školuješ se, zaljubiš se, odljubiš se, zaljubiš se, zaposliš se, udaš se, rodiš, jedno, dvoje, troje, koliko tko već, u braku si, lijepo je, djeca rastu, odrastaš s njima, lijepo je, u braku, cap, manje lijepo, nekima, problemi, krediti, švicarci, ružne riječi, cap, rastaneš se, misliš da si primil boga za bradu, teško je, pa je lakše, pa opet malo teško, gore, dole, suze i smijeh, ostariš, djeca odrastu, dobiješ unuke, ili ne dobiješ, uživaš, cap, kraj.
Obrazac života. Između tih crtica, balansiraš, više ili manje, kvalitetno ili manje kvalitetno, putuješ, ljetuješ, zimovanja, balansiraš. Slaviš svoje uspjehe, veseliš se uspjesima svoje djece, svojih dragih osoba i daješ sve od sebe. Uvijek misliš da radiš najbolje.
Sada kad gledam s odmakom, znam da ne treba živjeti u prošlosti, znam da ne mogu živjeti u budućnosti, znam da mogu biti jedino danas. Prihvatila sam sve, ponajprije sebe, oprostila sam si sve za što sam se krivila. Ali za to ti treba vremena, da shvatiš, da se pomiriš, za ti dođe iz guzice u glavu, da nikoga ne možeš mijenjati, osim sebe. Sada znam da sve ono, za što sam sebe krivila, nije bilo u mojoj moći da promijenim. Oprostiš svima. Ali prvo sebi. I ne žalim ni za čim, sve je tako kako treba biti. Uvijek postoji razlog zašto se nešto događa, sve ima svoj početak i svoj kraj. Da li sam mogla drukčije, e pa očito nisam, nisam tada znala, učiš dok si živ, uvijek ideš za tim da je upravo to što radiš i kako postupaš, da je to najbolje kaj možeš.
Na sve te život ipak, na neki način, pripremi, misliš da nisi spreman, a kada prođe, shvatiš koliko si jak. I tako bezbroj puta, kroz život. To je tak kad gledaš s odmakom. Najgore od svega je ako žališ za tim prošlim vremenima i pokušavaš promijeniti prošlost. Nejde to tak.
Najviše od svega želiš zaštiti svoju djecu od tih istih, manje lijepih obrazaca, olakšati im njihov put, pomoći im. Znaš da ne možeš umjesto njih prolaziti njihov put, znaš da će i njima biti teško, prve neke nesretne velike ljubavi, prvi uspjesi, neuspjesi, prve suze zbog nekoga. Ne možeš ti tu ništa. Možeš samo biti pored, tu negjde, blizu, dostupan, imati napunjen mobitel, kad zovu za savjet, biti pomoć, biti rame, uho, podrška, razgovor. I opet, moraš biti svjestan, iako uvijek daješ sve od sebe, uvijek ćeš, kad gledaš s odmakim, imati osjećaj da si mogao bolje, drukčije, lakše, više. Najbitnije od svega je da ne kriviš sebe. Jer taj osjećaj te pojede. Nestaneš. Za čas. Moraš bito zahvalan kaj imaš priliku biti tu. Uz njih.
Ja sam uvijek imala manje, nego njihov tata, mislim financijski, moja su plaće uvijek bile manje. E onda kada smo se rastali, to se itekako primjećivalo. Nisam ja mogla, iako sam htjela, biti dva tjedna s njima na moru, ili otići na skijanje, ili kupovati skupe stvari. Sjećam se tog perioda, u početku, kada je bilo baš teško. Taj osjećaj krivnje me je znao baciti na krevet, i satima bi plakala. Mislila sam, njega će voljeti više, on im može pružiti sve više, ne mogu ja to pratiti. Onda prihvatiš, jednostavno prihvatiš. Shvatiš. Sigurno postoji nešto što mogu samo ja, nitko drugi, i tu su vrijednosti. Oni možda neće to shvatiti odmah, ali će shvatiti kada budu imali svoje klince, svoje obrasce. Ona čuvena rečenica, budeš vidjela kad buš imala svoju djecu...
Kada shvatiš to, kada spoznaš svoje vrijednosti, kada prihvatiš, nije potrebno nikome ništa objašnjavati.
Najvažnije je da, putem, oni znaju da si tu. Dan, noć, tu si. Mali, veliki, tu si. Samo budi tu. Takav kakav jesi, pun nemjerljive ljubavi prema njima. Nemaš kaj drugo.
Nju sam drugu rodila, srednje dijete, stoji ona na zemlji, svoja je. I znala sam da će prva odlepršati iz „gnijezda“. I daj ti sad to prebrodi. Prihvati. Podrži. Jučer se rodila, trepneš, i ide ona u svijet. Zna kaj hoće, zna točno i kaj neće, napravila je sve točno tak kak je htjela. Hrabra je. Ni ne zna kaj ju sve čeka tamo gjde ide, ali je spremna, prilagodit će se, gradi svoj put. I ti u sebi duboko znaš da ta krila ne smiješ ni na koji način lomiti, nego otvoriti vrata „kaveza“ i pustiti ptičicu u svijet.
Imaju stručnjaci naziv za tu dijagnozu, sindrom praznog gnijezda. Teže je roditeljima nego njima, zato jer mi znamo obrazac kojim tek kreću. A i pitaš se, kaj bum ja sad kad ona ode. E pa stani, nisi ti bitna, bitan je taj ftiček, kaj treba poletit, učiš ga da leti, i sad mora letjeti, pa ne bu celi život u gnijezdu. Kaj dramiš. Bude došla, imaš video pozive, imaš sve moderne tehnologije, sve ide po „planu“. Skuliraj se. Ide dete svojim putem, pa to smo i htjeli, to je obrazac, tak treba biti, tak je oduvijek, tak je jedino normalno, svi su to prošli, sada je red na tebe da to prebrodiš, nisi ti u folkusu nego to „dete“. To su njeni uspjesi, i tako to treba gledati, kao prvi koraci, kao prve riječi, kao prvi zagrljaj, prva pjesmica. Uspjeh je to. Prilagođavaj se u hodu. Sve ima smisla. I sve je baš tak kak treba biti.
Ti sebi nađi čime ćeš ispuniti svoj dan, svoj tjedan, mjesec, godinu. Sredi sebe i nemoj biti tužna, jer tugu oni osjete na kilometre, a to im nije nikakva podrška, njima treba osmjeh, ljubaf, a ne teret na leđima, osjećaj krivnje da te napuštaju. Budi cool stara ili stari.
Nemreš hodati za njima i preuzimati na sebe teško, a njima davati samo lako. Oni će očvrsnuti svojim putem, a ne tvojim. Zapamti!
Jer jednog dana, desit će se da ti odeš, znaš već gdje, a nisi ih pripremio na to. I kaj onda? Tko će im biti podrška u tim trenucima. Podrška će im biti tvoja ljubav koju si im davao, snaga koju si putem pokazivao, hrabrost koju si nosio u sebi, ruka koju si pružao, uspomene, postupci, reakcije na probleme koje si imao, životna škola.
E da.
Ritka ide na „daleki put“. Svoj put.
Pa lepa moja, znaš kaj ne smiješ nikada zaboraviti. Neka ti se sva vrata otvore, znam da ti to možeš, jer ti si cool ženica mlada. Zmajček, bubamara.
Post je objavljen 15.02.2025. u 06:05 sati.