Eto vidiš na kaj te natjera nerad. Imaš puno vremena u danu, bježiš od toga da ne poludiš dok čekaš nekaj konkretno, ideš tu i tam na neki razgovor, ali vremena i dalje na pretek.
Onda, logično, razmišljaš puno, uglavnom bedastoće, briješ nekaj kaj nije, pa pokušavaš skrenuti misli na nekaj lepo. Sve skup, emotivno, dost zajebano. U svakom slučaju treba imati neki projekt u glavi, kojeg se primiš, i onda ti je to posel, zaokupiran si s tim, važno je to, jako, i ne misliš na gluposti.
Tak smo i otvorili redakciju. Kolegica Ana je odlučila prebaciti svoj tijek misli, sjećanja i uspomene na papir. To nam je skroz novi projekt.
Nije se išlo za time kak bu ko reagiral, nije se pazilo na apostrofe, zareze, nije koncentracija bila na gramatici, iako je kolegica imala imala pet, i voli gramatiku jako, više smo pustili mašti na volju. Kao, stigneš kasnije prekontrolirati, samo se tipkalo, a i iskreno, nije nas briga jel bude ko komentiral, gle ovi ne znaju gramatiku, razmete, samo se tipkalo. Tipke i misli.
Samo danas, taj zvuk današnjih tipki, na laptopu, nije baš tak kao nekad, inspirativan, i nemreš zamahnuti u novi red. Ipak i to je nekaj, laptop tipke, isto izgleda kao da delaš nekaj važno. Pričala je kolegica Ana, citiram:
„Još dok smo u srednjoj imali daktilografiju, obožavala sam tipkati, i taj zvuk tipki, tadašnje mašine za pisanje, ona u kutiji, sa ručkom, bile su uglavnom narančaste i zelene, ja sam doma imala zelenu, jer to si moral imati doma, ak' imaš daktilografiju u školi, jer kak buš zadaće pisal, e da taj zvuk tipki sam uvek volela. Igrala bi se doma, kao imam firmu, pa pišem važne dokumente, onda onak, kao živčano, jer imaš puno posla, na tom imaginarnom poslu, u imaginarnom uredu, na stolu koji smo kupili kod tete Slavice u dućanu, izvlečeš onaj papir iz mašine, ko u filmu, pa ga kao malo pročitaš i još živčanije zgužvaš, kao nije dobro, pa opet. Novi papir unutra. Obožavala sam i onu ručku s kojom se prebacivalo u novi red. Pliiink, novi red, pliiink novi red. I zvuk kad si se ručno vraćal gore da vidiš kaj piše ili kad vadiš papir, kad skrolaš na pisaćoj mašini, taj zvuk je isto bil super. Kod mene su uvek to bili dramatični sastanci u firmama, uvek su se te tipke čule onak jače, letelo se iz reda u red, u uredima iz moje glave. A i trenirala sam, za ozbiljno bome, pisanje na mašinu, morala sam, jer su nam u školi štopali vreme. Ne sjećam se više, kol'ko riječi je moralo bit natipkano u minuti za peticu, ali se tipkalo. Lepo staviš prste na asdf, levu ruku, i jklč z desnom i kreni. Nije se smjelo dizati ruke sa stola, samo prsti su radili, dobro osim kad si bacal u drugi red. U školi smo imali one stare mašine, puno veće od ove moje doma, pa je nekad, kad bi prebacivali u novi red, odletel celi taj gornji dio mašine na pod, nekaj nije bilo dobro zakvačeno. Super je to bilo.“
Kraj citata.
Vidite kak melje, ne gasi se. Strašna je.
Ne, ne, nismo si mi umislili da je kolegica sad neka važna spisateljica, za to ipak treba prakse i škole, mi smo si zamisli da je tak lepše provoditi vreme.
Čujte, ipak radimo u ozbiljnoj redakciji, kod nas nema cenzure, a izvještavamo iz unutrašnjosti....
...iz prve linije prenatrpanog mozga kolegice Ane, u potrazi za razno raznim rješenjima.
Život joj je inspiracija, slobodna je, kaj se nas tiče. To je, znate, velika stvar za biznis. I čuj, kad ti kreneš, u nekaj, bez očekivanja, bez kalkuliranja, bez neke pomame za brzom lovom, onda si bog. Jer, nema tu sad, ja bum se obogatil stava, tu je isključivo, kod nas u redakciji, jedno jedino pravilo, i jedno jedino drugo pravilo, bez cenzure i bez pravila.
Sloboda, znate, jel razmete vi o čemu vam ja pripovedam, sloboda.
Tak da, sad kad smo vam sve lepo objasnili, nema dileme.
A opet, z druge strane, čujte, tko zna, imamo, mi tu u redakciji, u planu, možda neku knjigicu isprintati, kak bi se reklo, imamo i viziju i misiju, bez cezure i bez pravila, i sve imamo kaj prave firme imaju. Samo treba se sve poklopiti, trebamo se uskladiti kolegica i ja. Ima tu dost još posla. Pa, čekajte, za boga miloga, tek smo počeli, tek se bude to zalaufalo, ja tak osećam, a kaj bude od svega toga, budemo videli.
Znate, ona nekak sve nabaca na taj papir, mislim ne velim ja niš, lepo ženska piše, al ipak ja to moram, kad imam vremena, pregledati, skontrolirati. Čujte, treba svakomu dati priliku. A ja nemrem sve, imam i ja svoje sastanke, i druge firme, morali budemo možda i lektoricu zaposliti.
Nije ni meni lako u mojoj glavi. Al, otom potom, sve u svoje vreme, ne budemo brzali.
Kak sad stvari stoje, lepo se sve razvija, imamo lepe fidbekove, kak se to sad veli moderno, skromni smo i nikad ne znaš... jel tak?
Pa velim vam.
Čak smo razmišljali možda, u skorije vreme, ipak smo ozbiljna redakcija, otići na sistematski. Sad više manje, općenito, ali onak malo ozbiljnije kod psihijatra, znate, čisto da se vidi gdje smo, treba se čuvati, treba čuvati djelatnike.
Glava je najvažnija, to smo uvek slušali. No nebumo vas sad zamarali s tim, to je ipak interni dogovor. A i nije do mene, više mi je za kolegicu.
Čak smo razmišljali (šapće) da joj damo otkaz, da nađemo nekog drugog da piše za nas, bila je preopterećena, ali došla je k sebi malo u zadnje vreme.
Za vas je bitno da znate sad te neke male detalje, da ne brinete, kaj ima grešaka, sve bude se to skorigiralo u tisku.
E da.
Čujte, ipak je sadržaj bitniji od forme. Uvek bi trebalo biti važnije kaj je ko rekal, neg kak je ko rekal. Ili napisal. I ak previše razmišljamo o tome kak ćemo reći, velke su šanse da sve krivo velimo. A čujte, tu čitatelj gubi, a bogme i firma. A od njih živiš, praktički te hrane.Tak da, nek svako piše kak mu paše, i kaj mu paše.
A gospođa Ana ne bu dobila otkaz, znate, vredi nam, kakva je takva je, i znam, pogreši, al uvek nekak pikne, oprostite, hoću reći pogodi u srž. Bez dlake na jeziku. Bude ona dobro.
I šteta bi bilo zgubiti tu firmu, a dobiti formu. A kome smeta, nek si plati lektora.
A kak se zove vaša firma, odnosno vaša redakcija?
Pa Forma. Z velkim slovom. Kaj ćeš više?
Forma! De o o
Z ograničenom odgovornošću
Post je objavljen 12.02.2025. u 22:17 sati.