Dok sam bila mala, i dok smo odlazili na viksu, u Pribić, u Puškarov jarak, nedaleko Krašića, nisam imala pojam veličine tog malog, zapravo velikog, pa rekla bih gradića, Krašića i važnost toga kraja.
Znala sam ja otprilike, pričala je baka Ana, moja bakica, kad bi dolazila kod nas u Zagreb, a bila je jako pobožna, da je Kuharić išao s njom u školu. Ne znam baš sad dal' u razred, ali da, svakodnevno su se viđali. I rekla je jednom da je uvijek bil tak, baš za svećenika.
Kad god je mogla, moja baka, bila je u crkvi, i kad god je mogla, molila je. Ta njena crna mala torbica, koju je imala sa sobom, kad bi došla kod nas u Zagreb, sa onom kopčom koja ima na gornjem dijelu rupu, a na donjem gumbić, pa staviš jedno na drugo i okreneš gumbić, imala je džepić, u džepiću slika kardinala Kuharića, u tankom izlizanom kožnom novčaniku, slika Majke Božje, obavezno slika Majke Tereze i obavezno krunica. I to sam možda pobrkala, možda je Majka Tereza bila u novčaniku, a Kardinal u zdravstvenoj knjižici, ili obrnuto, u svakom slučaju bilo je puno tih slikica. Mislim da je baš bila ponosna na šulkolegu, Franju.
Dok sam bila mala, kada bi bili vikendom na viksi, bio je jedan veliki dućan u Pribiću i mesnica pored i birtija, pa bi češće išli u kupovinu u Pribić. Ali kada bi trebali nešto više, išlo se u Krašić ili Jasku.
Moja baka Ana je rođena u Americi, u Pittsburghu, i kada je imala tri godine, s mamom i dvije sestre, brodom, doputovala u rodno mjesto svojih roditelja. Tamo, u Americi, je ostao njihov tata, moj pradeda, sa sinom. Tog bakinog brata nisam nikad vidjela, ali dvije sestre jesam. Teta Mera, teta Kata, i moja baka, Ana. Tri sestre. Znala je pričati da su putovale tri mjeseca, ili sam i to isto možda pobrkala, ili mjesec dana, uglavnom, nekaj jako dugo za današnje pojmove. Znala je pričati i da su u selu imali prve traperice, davno davno, valjda im je tata slao iz Amerike.
Živjele su u Puškarovom Jarku. Baka se i prezivala Puškar, djevojački, dok se nije udala. Tak su se nekad davala imena selima, bilo je puno Puškara. Puškarov Jarak baš i je jarak, u kotlini, između dva brega. A jedan od bregova je bil Žalčev breg, još uvek je, a tam gore su pak bili Žalci. Uglavnom long story short, Žalci su se spustili u jarak i poženili Puškarice, možda sam pobrkala i to, možda nisu baš svi, ali neki jesu. Bilo je čak i Žalcih koji nisu bili u rodu, a isto su se prezivali.
U obližnjem Slavetiću, odmah pored dvorca Oršić, spušta se cesta dole, prema Puškarovom Jarku. Ako nigdje ne skrećeš, put te vodi ravno u taj naš Puškarov jarak. Lepi je to dvorac, ali, nažalost, kao i dosta naših vrednota, propada.
Ok, znači cestom po redu ide Slavetić, pa Puškarov Jarak, pa Dol, pa Pribić, pa Krašić. Sve skupa nema osam kilometara ta ruta. U toj maloj razdaljini, rodili su se baš ti, za našu povijest, značajni ljudi. Alojzije Stepinac, Franjo Kuharić, Juraj Jezerinac i Josip Mrzljak.
Nekak sam imala osjećaj, kroz odrastanje, da je i moja baka Ana komotno mogla biti časna sestra, zbog te svoje mirnoće i dobrote koju je imala u sebi, tih blagih očiju, u kojima sam uvijek mogla vidjeti i brigu. Brinula se ona za sve, svu svoju djecu i sve svoje unuke. Svima je znala kad je rođendan. Napatila se bogme bogovski, mučila se, puno radila i dobivala vrlo često batine od muža.
Strinka Ankica mi je pričala, ona slatka, ona bakina šogorica, njen muž i moj deda su bili braća, e, ona mi je pričala nedavno, kako je to nekada bilo normalno, sve su žene dobivale batine, za kaj got, za svakojake gluposti, i jedna drugu su štitile, zajedno bježale od doma u šumu preko puta stare kuće, baš tam di je sad naša viksa, skrivale bi se tamo dok ovi, nasilnici, ne zaspu, pa bi se vraćale doma. Čuvale su i hranile su jedna drugoj djecu, zajedno radile na polju.
Jednom je prilikom strinka Ankica išla u mlin, po melju, jer kroz Puškarov jarak ide potok, pa je onda u selu bio i mlin, vele domaći meljin, malo niže, na toj istoj cesti, bliže Dolu, i veli da joj je taj gazda meljina (gazda mlina), pomogao staviti vreću melje na glavu i ostavil je slučajno trag brašnaste ruke na leđima. To je bilo dovoljno.
Na onim vjenčićima se nosio teret na glavi. Kad se udala, nosila je rubac, kao neki radni dodatak, imale su žene dugu kosu, pa su plele u pletenicu i pokrivale rupcima kosu, onda na rubac vjenčić, obično ispleten od sijena ili kukuruznih listova i tak su se nosili razni tereti. Kad bi bili neki svečani dani, baka je uvijek imala nošnju, ona je govorila bela rubača, podsuknja, crveni fertun i crveni rubac. I meni je rukom sašila tu istu nošnjicu, malu, ma dve godine sam imala. Još ju čuvam, i uvijek budem.
Di sam stala, da, ostao je trag melje na leđima, veli strinka Ankica da je taj dan jako dobro zapamtila, zbog batina koje je dobila, jer je njen muž bio siguran da se pofatala s gazdom meljina. Čak se i moja strina Jela sjeća tog dana, tog bolnog jaukanja koje je odjekivalo jarkom. A i kad su dobivale batina, zbog srama su potiho jaukale i plakale, a Strinku se čulo taj dan, koliko je onda to bilo bolno. Nitko joj nije mogao pomoći, jer ju je zaključal u štalu.
A pričala mi je strinka Ankica, baš sad nedavno, kad sam ju šišala, da je i baka tak isto, često dobivala. Muški bi se napili i onda sve svoje komplekse liječili na ženama. Vjerojatno je moja baka zbog toga i potražila pomoć u crkvi, tamo je imala mir, tražila utjehu. Ne sjećam se ja svog dede, možda i bolje, jer ne znam bi li mogla s njim biti kao sa bakom, da sam svjedočila te njene patnje. Ne bi ja s njim uopće komunicirala, znam ja sebe. Bila sam mala kad je umro. Bolje za mene.
No da se vratim na temu, sad evo neki dan, sad kada sam velika, sad kada živim na putu prema Krašiću, svjedočila sam događaju, najvećem događaju u dolini kardinala, Stepinčevo.
Obljetnica smrti Alojzija Stepinca.
Nikada u životu nisam vidjela toliko ljudi u Krašiću, oduševljena koliko su se mještani, lokalna zajednica, vatrogasno društvo, Župa, Općina, lokalni poduzetnici i mještani pobrinuli da hodočasnci, posjetitelji, turisti i svi gosti, koji su neprestano dolazili busevima i pješice, svih deset dana, budu lijepo dočekani i da im sve ostane u lijepom sjećanju.
Tako sam se identično oduševila, u mom seocu, kada smo imali otvorenje Trga Alojzija Stepinca. To je velika stvar, imati trg u selu, park, pogotovo tak uređen. Svi mještani se skupe i zajedno djeluju i zajedno uređuju, ukrašavaju, pripremaju klopu i cugu, zajedno pospremaju, zajedno grade, punoga srca dočekuju sve ljude dobre volje.
U meni je ipak od bake ostalo to nešto, iako nisam baš išla u crkvu, dotaknulo bi me svaki put kada bi Papa Ivan Pavao II ili Stepinac ili Kuharić ili Majka Tereza bili na televiziji. Kada je bila emisija o njima ili neki prijenos. Oni su te svoje pozive dostojno živjeli. Baš su bili za to. S tim blagim očima.
A takve je blage oči imala i moja baka, baka Ana, naša baka Ana, frendica od Franje, šogorica od Ankice, sestra od Kate i Mere, majka sedmero živih i dvoje umrle djece. Nikad u životu nisam ju vidjela ljutu, niti se na njoj vidjelo kada je tužna, ali zato uvijek, uvijek osmjeh za svako dijete, svoje, ili dijete svoje djece, i snahe i zetove. A tek njena najfinija krumpirova juha, šmarn i čaj od kamilice. Baka Ana.
A tek kako smo svi mi voljeli nju, i još uvijek volimo, tako da smo godinama, kao što Krašić slavi Stepinčevo, mi bismo u Puškarovom jarku imali Janjinovo, na bakin imendan i rođendan, jer 25.7. je baki rođendan, a 26.7. imendan. To je bila tradicija. A tradicije su uvijek srcu drage, zato i jesu tradicije. To je bila tradicija dok je bila živa, kasnije se to prorijedilo, ali okupili smo se, na veliko, prije godinu i pol, svi mi, njezina djeca.
E da.
Baš sam ponosna, sada još i više, otkako živim tu, što potječem iz toga kraja.
Vrijedi doći, vrijedi proći kroz taj kraj, vrijedi pogledati baštinu i znamenitosti, kao i u svakom kraju.
Jer, svak svoga konja hvali i ponosi se njime.
I javite se kad dolazite ili prolazite, pozvani ste na kavicu k meni u kučerak.
Post je objavljen 12.02.2025. u 18:09 sati.