Ni ljevica ni desnica ni centar. Ni predsjednik ni premijer. Ni omladina danas totalno apolitična, dok mi raznoraznih glazbenih i ideoloških preferenci pišemo traktate o kako mogu i sram ih bilo, a oni flegma danas urlaju što je bilo a sutra hitaju u jednu od pet rasprodanih Arena, dakle ni ta omladina. Ni zazivanje povijesti, ni geni kameni, ni izumrla slava bećara, ni neobrane masline. Ni kvaziintelektualci koji bi prodali prvog frenda za probitak u instituciji, namjesto da udruženi ukažu ostatku društva kako treba.
Ništa.
Ali ništa nam neće biti pokazatelj normalnog, dostojanstvenog, mirnog, kulturnog, socijalno ispravnog života jednog zdravog društva dok briga za starije i adekvatna skrb za djecu sa teškoćama u razvoju ne bude razvijena do stupnja u kojem će to biti na razini ljudskog digniteta.
Država smo iz koje se mlađa populacija iseljava.
Starci ostaju.
Na brigu ostavljeni sami sebi vegetiraju po zapuštenim kućama i stanovima u boktepitaj kakvim higijenskim uvjetima. Osamljeni. Hrane se svakako samo ne nutritivno i na to gutaju masu lijekova jer su godine sustigle. Po neprilagođenim kupaonama lome udove. Kada se ti udovi bolnički zbrinu svaka se bolnica jedva čeka otarasiti tog starca, pa tako imamo jedan primjer gdje su staricu nakon operacije kuka i bedrene kosti (!) iskipali doma bez pitanja ima li ta starica nekoga da se postoperativno brine o njoj. A nije imala. Nepokretnoj, bolesnoj i neoporavljenoj, pelene joj je mijenjao, higijenu održavao i hranio ju prvi susjed. Kada je prvi susjed trebao na put od mjesec dana, aktivirao je društvene mreže, pa se staricu smjestilo. Negdje. Da se razumijemo ponekad su i ti starci tvrdoglavi za neka rješenja. No kada bi ta rješenja generalno bila dostojanstvena, financijski usklađena sa mirovinom, i kada većina domova ne bi bila čisto uštancavanje profita u neadekvatnim uvjetima, već mjesto užitka starijih osoba, mjesta gdje bi te svoje dane zasluženo provodili u dostojanstvenim uvjetima koje su tijekom života zaslužili tvrdoglavost bi bila manja.
Također, kada bi se svakoj obitelji sa djetetom ikakve dijagnoze, nekmoli one teškoćama u razvoju, omogućili normalni uvjeti života. Toj djeci školovanje u skladu sa mogućnostima ili asistenti u školi i svakodnevnom životu, njegovatelji gdje je potrebno.
Kada bi obitelji bez obzira na dijagnoze ili invalidnost svoje djece imali funkcionalan život, a ne bili taoci tih dijagnoza mogli bi reći da smo socijalna država i društvo koje je jako u svim pogledima.
Društvo jakih karika.
Dok to ne dočekamo, možemo se razbacivati lijevima, desnima, centrima, klerikalcima, ateistima, intelektualcima, znanstvenicima, piscima, slikarima, napadati jedni druge poradi glazbenih ukusa, nabacivati se poviješću, navijati za premijera ili predsjednika u njihovim pripetavanjima i mjerenjima onih dječacima tako bitnih dužina, možemo sa tribina urlati sudija lopove! jer tako nam je lakše no priznati si činjenicu da nam omiljeni klub igra katastrofalno jer je prvak već dogovoren u nekom uredu ili restoranu...
I hoćemo, tako ćemo i dalje. Geni kameni, sudija pederu...
Dok nas u obitelji ne pogodi neka dijagnoza ili situacija radi koje ćemo cijeli život razapeti u novim okolnostima. Preokrenuti, staviti na pauzu. Nemoćni. Od države i društva odjebani. Nema, ne može, nemate pravo, morate čekati, morate platiti, nema ko...
I ne, ne mislim da su izlasci na ulicu rješenje. Ljudi koje smo izabrali da nas vode imaju moralnu i etičku odgovornost da rade svoj posao. Njihov je posao da omoguće dostojanstven život žiteljima države za koju rade. Ne da za pristojne novce koje ih plaćamo zabušavaju i izvlače nas na ulice.
Radi mene i obavljanja mog posla nikada nitko nije imao potrebu izaći na ulicu.
Bez obzira što se radi po poslu konobarice.
Lagano nam je vrijeme za gene napredne.
Post je objavljen 11.02.2025. u 10:30 sati.