Ivica_Buljan je na svome FB objavio:
Sinoć sam na svečanoj riječkoj premijeri, u prijateljskom ambijentu, pogledao "Fiume o morte" Igora Bezinovića. Već u prvim kadrovima, kao da sam ušetao na ulice Rijeke kroz neki distopični portal. Kamera klizi kroz Korzo, Placu, sunčanom Rivom, pristaništem obavijenim maglom, pročeljima secesijskih palača koje podsjećaju na mrtve svjedoke. Genijalne su u mozaike ugravirani brojevi godina s početka prošlog stoljeća, danas pohabane i skrivene iza neobnovljenih fasada i trošnih ulaznih vrata, a govore o nekadašnjem sjaju i bogatstvu austrougarskog slobodnog grada. Bezinović prikazuje Rijeku kao mikrometropolis gdje se prošlost i sadašnjost sudaraju u grotesknom plesu. Ta početna atmosfera, slika njegove gimnazije u Sušaku, tereni za trčanje, kadrovi luke koja je golema, tiha bez buke nekadašnjeg gokemig brodogradilišta, nabijena je simbolikom, i priprema teren za priču o D’Annunziju i njegovoj kratkotrajnoj, zlokobnoj "slobodnoj državi" Fiume (1919–1920).
Najzanimljiviji aspekt filma je angažman današnjih građana Rijeke da glume figure iz njezine fašisticke povijesti. To nije samo meta-komentar na selektivno sjećanje (o D’Annunziju se obično priča kao o karizmatičnom ludom pjesniku, a ne zločincu), već i podrugljiva demistifikacija. Kada lokalac u trapericama recitira D’Annunzijevu retoriku o svetom teroru, jasno je da fašizam nema rodni list. Može se roditi u bilo kojoj generaciji, u bilo kome. Bezinović time podsjeća na one koji danas maštaju o novoj Fiume – bilo kroz separatizam, bilo kroz domaći ksenofobični nacionalizam.
D’Annunzija koji se sam proglasio vođom, igra ,čini mi se, pet običnih, ćelavih muškaraca, Hrvata, Bosanaca i Talijana iz Rijeke. Ne glume ga, oni to kao u histrionskom teatru postaju, bez omalovažavajuće groteske, već s nekim stripovskim plemenitim patosom. Bezinović današnje Riječane i rijetke stare Fiumane pita tko je bio operetni diktator. Većina to više ne zna, a rijetki o njemu imaju neobične historijske asocijacije, iako je svojom megalomanskom akcijom vojnog prevrata, stvarnosno i simbolički usmjerio političku tranziciju Rijeke. Naturščici čine da on više nije nejsan povijesni fantom, već netko tko bi mogao biti susjed, komunalac, profesionalni hrvatski i talijanski oficir, ili lokalni kvazifilozof iz kavane. Isto vrijedi za njegove vojnike, mladiće u improviziranim uniformama, čije paradiranje gradom i vojne vjezbe podsjećaju na kombinaciju TikTok storija i LARP-a s fasciama. Tu ironiju Bezinović ne naglašava, ona curi kroz svaki kadar.
Estetski mi se nameće paralela s Pasolinijevim filmom "Salò ili 120 dana Sodome" iz 1975. Salò i Fiume o morte prikazuju marionetske tvorevine talijanskog fašizma na mikroprostoru. D’Annunzijeva "republika" bila je laboratorij ekstremizma koji je anticipirao Mussolinijev režim, dok je Salò (1943–1945) bio posljednji trzaj fašističkog režima, teatralna diktatura bez realne moći. U oba slučaja, prostor postaje klaustrofobična pozornica na kojoj se ideologija pretvara u apsurdni ritual. Pasolini je koristio dekadenciju kao ogledalo za moralnu trulež. Bezinović isto čini sjajnom montažom dokumentarnih snimaka i fotografija (sjajan je rad montažerke Hrvoslave Brkušić), ali s manje eksplicitnog nasilja, a više s podsjetnikom da su i "kulturni" fašizmi (D’Annunzijeva poezija, estetika) samo maska za diktaturu. Je li Salò direktno inspiriran avanturom Fiume? Povijesno, Mussolinijev režim je bio opsjednut D’Annunzijevim "estetskim fašizmom", ali Bezinović to ostavlja kao retoričko pitanje: koliko je današnja politička teatralnost još uvijek zarobljena u tim istim shemama?
Zato poruka "Fiume o morte" nije samo da je fašizam glup, već da njegova prividna apsurdnost (pucnjava u prazno, parade u besmislenim uniformama) služi kao privlačno uporište za masovnu histeriju. D’Annunzijeva "avantura" izgledala je kao šou za medije, ali za nekoliko godina isti retorički mehanizmi mobilizirat će milijune za Ducea. Bezinović nas tjera da se zapitamo: koliko je današnjih "šoumena" s ekstremističkim porukama samo prva faza nečeg monstruoznijeg? Kada TikToker postane demagog, a meme postane propaganda, granica je tanka.
Bezinović ne daje jednostavne odgovore. Njegov film djeluje kao opomena: gradovi poput Rijeke nose slojeve historije koji mogu eksplodirati u bilo kojem trenutku. Jer fašizam, koliko god izgledao mrtav, uvijek čeka da ga netko izvede iz groba... u najobičnijoj trenerci.
I, ne nevažno, Bezinović je napravio tako sjajan film, da sam se osjetio povlaštenim što trenunto radim u Rijeci i što ćemo u subotu izaći s predstavom Nigdje, niotkuda, Bekima Sejranovića.
Post je objavljen 10.02.2025. u 14:26 sati.