Proljeće
21.3.23. Prvi dan proljeća.
Prekrasan sunčani dan, bila sam na godišnjem nekom, zaletila sam se do Jaruna bicikom, poslije ručka, gledam kak sve pupa, prvi dan proljeća, sve zeleni, nije bilo puno ljudi, tu i tamo neki roler ili trkač, mame s bebama, a novi asfalt po cijelom Jarunu tek postavljen, još nije bilo ni onih crta, uglavnom pre predivno.
Zazvoni mi je telefon.
Sonja.
Igor je stradao na motoru. Zvala me murja. U vinogradskoj je.
Kak je stradao (i već osjećam da ne osjećam noge)?
Ne znam ništa, sad idem gore. Rekli su da nije dobro.
Kaj nije dobro, jel živ?
Rekli su da nije dobro. Tup slušalica.
Ne znam opisati stanje. Nemam te riječi. Samo znam da sam se žurila. Od šoka sam gurala bicikl do doma, umjesto vozila. Ta sablasna tišina na Jarunu probijala mi je mozak. I ta sablasna rečenica, rekli su da nije dobro.
Ne možeš ti stari moj znati ništa. Ni kako ćeš ni do kad ćeš. Kak nije dobro, pa mora biti dobro.
Sekunda je dovoljna da ti se sruši svijet.
Mama je rodila njih dvoje, dva brata, ovaj je ostao živ, drugi je bio preslab. Tata je imao tri sina, jedan je bio preslab, prvi je stradao na motoru i ostao živ, sada drugi isto. Razumjela sam ja njihovu bol. Živjela sam cijeli svoj život s tim. Neke stvari ne sjednu dok i sam ne postaneš roditelj, na neke se navikneš, neke nikad ne sjednu jer si uvijek nečije dijete i fali ti to nešto. Imaš svoje borbe, uspone i padove.
Taj dan sam u potpunosti zanemarila sebe, postala i mama i tata svima njima. I mami i tati i bratu i Sonji i njiihovoj djeci. Neki nagon u meni. Stihijski nametnuta uloga. Nije to nitko od mene tražio, jednostavno sam tako osjećala da tako mora biti i da ja tako moram.
Svaki dan iza tog dana, prvog dana proljeća, bio je borba. Tata nije uopće išao u posjete u bolnicu, nije ga mogao vidjeti takvog, mama je imala snage za samo jedan zadatak u danu, ići u bolnicu. Tih kritičnih sedam dana nisam imala ni mamu ni tatu ni brata.
Bilo je tu puno dodatnih radnji koje je trebalo obavljati. Trebalo je pokupiti razlupani motor od vučne službe i dogurati ga doma, nisam to sama gurala, trebalo je pomoći tati u firmi, jer nije mogao sam, trebalo je reorganizorati kompletno poslovanje, jer nije bilo buraza u firmi, trebalo je napraviti plan kako i što dalje, dok se ne vrati, javiti poslovnim partnerima, trebalo je svaki dan u određeno vrijeme biti u bolnici, baš tako negdje kad je špica, pa juriš s jedne strane grada u drugi, i onda je trebalo u bolnici nabaciti osmjeh burazu i vjerovati da će sve bito u redu, trebalo je mami stalno ponavljati, kad uđeš k njemu nema plakanja, ne smije te vidjeti da plačeš, trebalo je imati dovoljno zdravog razuma i dopustiti Sonji da bude najduže s njim. Ona je njegova žena, primarna obitelj, trebaš isprocesuirati u svojoj, tada tupoj, glavi sve to, a opet uzeti i komadić vremena za sebe s njim. Za sve sam to imala razumijevanja. Nisam niti jedan dan, niti jednu sekundu plakala. Samo sam odrađivala.
Uvijek tako u obitelji imaš negoga tko u takvim situacijama funkcionira kao da se nije ništa desilo, odnosno, desilo se, ali digneš ručnu, napraviš sve kaj je u tvojoj moći i vjeruješ da će sve biti dobro.
Motor je bio na odlagalištu vučne službe, tamo negdje na kraju tog njihovog parkirališta. Hodala sam do tamo i čekala da srede papire. Hodajući po tom šljunku, jedno dva metra prije ugledam na podu kamen u obliku srca.
Uvijek sam ih skupljala. Još od kad je moj sin bio mali, on bi mi ih donosio, ili bi ih izrađivao od cigle na plaži. Ja sam ih spremala i čuvala. I baš na dan žena te 23., na balkonu mi je ostavio cvijet i jedno takvo srce. Moj sinek.
Ugledam taj kamen na podu, srce od kamena i pomislim to je znak, sve će biti dobro. To je sada tvoje srce, od kamena, tako da imaš snage izdržati bol i odraditi sve što treba. Sad kad se vratim malo u to vrijeme, nisam popila niti jedan normabel, nisam plakala, smijala sam se na silu, kao hrabra sam, zaleđena od svih emocija. Kamen, kamen.
Išlo je sve na bolje, prošlo je par operacija i dofuran je doma. Bolničkim kombijem. Tu sliku želim zaboraviti. Sretan si da je doma, a vidiš da je trebao biti barem još dva tjedna tamo. Zato jer te strah da nešto ne pogriješiš.
Tu je bilo baš teško. Nisam ja ni pitala nikoga, samo sam se uselila. Za bilo kakvu pomoć, mislila sam, kad mi Sonja kaže odi doma, onda ću otići. Prvu noć bila je želja uspjeti ga dovući do wc-a. Bolove i vrtoglavice, koje je imao, nismo mogli ni zamisliti. Bojali smo se da ne padne. Hrpa lijekova, organiziraj dan, kaj će jesti, da li će jesti, nije mogao gutati, odnosno, gušio bi se, pomogni s klincima, odradi, odradi, odradi. U pauzama kada bi spavao, odgovaranje na stotine poruka rodbine i prijatelja. Izvještavanje iz sata u sat, pa onda iz dana u dan.
Kako je sve išlo na bolje, u popodnevnim satima bi dolazili starci jedni, drugi, pa frendovi, rodbina. Svi. On se drugi dan ne bi ničega sjećao. Rekli su nam da je to normalno kod takvih ozljeda i da će se to s vremenom poboljšati. I nemoćan si. Samo trebaš vjerovati da je tako i kamenog srca čekati dan kad možeš spustiti ručnu. Jedino tako ili se raspadneš i budeš biljka. Dan po dan.
Trebalo je vremena do prvog njegovog osmjeha i neke fore.
Bila sam jaka. Ne kao kamen, nego kao stijena.
A onda, krajem ljeta te godine, zvoni telefon, Bruno je pao s motora, u traumi smo, veli Rita. Nismo te htjeli odmah zvati, da ne poludiš. Bruno je ok, slomio je ključnu kost i natukao jednu stranu tijela. Čeka operaciju.
E tu sam ja dobila svoj slom. Prebacilo me. Od proljeća potiskuješ u sebi emocije i bol. Taman sam spustila ručnu kad eto novo sranje. Isplakala sam i mamu i tatu i brata i Bruneka i sebe. Skužila sam da ručna više ne hvata. Sada meni treba pomoć. Sad ja trebam i mamu i tatu. I stručnu pomoć. I tražila sam ju. I jesam ju dobila. Na uputnicu. Svaki tjedan jedan odlazak. Da se vratim, da se posložim, da izdržim život.
I bude ti bolje, bude, svaki put kad vjeruješ u to što radiš, kad si dopustiš pad, kada prihvatiš slabosti, kada prihvatiš sve što ide s time. Bude ti bolje. Samo treba vjerovati.
Brunson nije imao toliko jake, za život opasne ozljede, brzo se oporavio. I tamo sam pomagala koliko su mi dozvolili. Nisam mogla živjeti kod njega, tako je kako je, ali uz stručnu pomoć bilo je lakše. Dala sam koliko su mi dozvolili da dam.
Hvala bogu sve je to iza nas. Svi su živi i zdravi i život je lijep.
I zato,
Stani na trenutak i dobro razmisli kada te netko pita kako si. Uvijek imaš razloga reći dobro sam. Uvijek imaš barem jedan razlog. Ja ih uvijek imam barem tri. Bruno, Rita i Eva.
Dok su oni živi i zdravi, nemam pravo reći da nisam dobro. Odlično sam.
E da.
Proljeće najviše volim. Sve zelini, sve pupa, budi se. I tako treba biti. Ovo proljeće otpuštam sve svoje kočnice, potisnute emocije, izbacujem ih, bacam ih neka ostanu u toj dveidvajstrećoj i jedva čekam nova proljeća.
Zelena i mirisna, cvjetna sva i nevina....trala la la laaaaa.
Pa zapjevajmo!
Znam, negdje mjesta ima
na svijetu kojem živimo mi
još negdje sunca ima
gdje postoje još sni
Neka cijeli ovaj svijet
još sja u suncu
neka naša Zemlja sva
postane sretna
Neka cijeli ovaj svijet
zove se bajka
zelena i mirisna
cvjetna sva i nevina
livada iz sna
Plam topli negdje tinja
sjaj tople zvijezde seže do nas
još pravih ljudi ima
što vjeruju u spas
Neka cijeli ovaj svijet
još sja u suncu
neka naša Zemlja sva
postane sretna
Neka cijeli ovaj svijet
zove se bajka
zelena i mirisna
cvjetna sva i nevina
livada iz sna
d
Post je objavljen 05.02.2025. u 07:25 sati.