Promijenila sam puno poslova. Promijenila sam podosta raznih firmi. Sad kad gledam unatrag, svugdje mi je bilo lijepo. Imam neku unutarnju sposobnost da, i ako nije savršeno, meni bude lijepo.
Odgojeni smo, barem moja generacija, da si sretan kad dobiješ posao. Već znaš procijeniti kaj je najbolje za tebe u datom trenutku. Isto tako znaš i kada je trenutak da to više nije za tebe iz iks ipsilon razloga. Samo znaš da moraš ići dalje. U konačnici, raditi se mora, ali barem onda da taj većinski dio dana ima nekoliko zelenih kvačica na tvojoj listi prioriteta koje te drže da i dalje budeš ili ne budeš tu.
I ne mislim da bi se itko trebao ljutiti, nitko ne bi trebao nikome suditi, svatko zna svoje razloge i zapravo je najgore ako se samo prepustiš i bez duše odrađuješ.
Lova nije uvijek prva na mojoj listi prioriteta. Bitnije mi je da se osjećam ugodno, da je ekipa korektna, da kompanija brine o radniku, da nema onih nekih osjećaja da si ti rob, da su nadređeni dostupni za bilo kakva pitanja. Imam ja i svoje neke djetinjaste fore. Moj radni stol, patim na blokiće, olovke, bilježnice, da je to sve nekak lepo posloženo, da taj moj kutak bude slatki, ugodan oku, da nije na propuhu, da imam i selotejp i škare i klamericu. Uvijek imaš svoju šalicu, pribor za jelo, neku zdjelicu za grickalice, cvijet, sol, uvijek fali soli u uredu. Da mi na poslu bude dašak doma. Da se osjećam kao doma. Da ima wc blizu i kuhinjica, frižider... mislim da je to danas malo kaj čovjek može tražiti. Osnovne potrebe. A i ako slučajno nije bilo tako, ja sam si napravila tako gdje god sam mogla. A uglavnom sam mogla. Ne mogu se sad sjetiti nekog radnog mjesta gdje to nisam mogla.
No, isto tako imam prečudan stav, čim osjetim sitni komadić nečega u sebi da me guši, iz bilo kojeg razloga, dižem se i idem. Bez riječi. Bez puno objašnjavanja. I znam da to nije dobro i znam da ne treba zatvarati vrata iza sebe, ali isto tako znam da, onaj tko te stvarno poznaje u dušu, razumjet će to, jer nikad ne znaš što je čovjek s kojim komuniciraš proživio, što nosi u sebi i zašto su mu postupci takvi kakvi jesu.
Radila sam tako na jednom radnom mjestu davno, nije to bio posao iz snova, ali je bila stabilna kompanija. Cure koje su radile bile su dosta mlađe, bilo je i par starijih ljudi. Jedan dan proletio je interni oglas za stipendiranje djelatnika, tko je htio...Sve što ti je trebalo je da si stalni zaposlenik i da ti direktor tvog odjela napiše preporuku. Tvoj šef.
Tada je tamo bila jedna super curka, ambiciozna, s puno znanja, htjela je to i zaslužila je svaki cent te stipendije. Po meni, ona je već to i odradila unaprijed. I bila je Čovek, to je isto bitno.
Međutim, taj gospon direktor, mladi, nije u doba svog školovanja imao nikoga tko bi njemu platio školovanje i on nije bio za tu akciju. Onaj stav nije meni nitko, pa neću ni ja nikome. Tu svotu novca koju je kompanija bila spremna dati i stipendirati mlade ljude, shvaćao je kao da idu iz njegovog džepa. Ništa u životu nije besplatno i tako i treba biti, po njegovom.
Ja ipak mislim da ima puno besplatnih stvari u životu. Lijepa riječ, osmjeh, besplatno biraš hoćeš li biti govno od čovjeka ili ćeš ipak pokušati drugačije. Pa čak i kad odučiš biti bolji čovjek, uvijek je besplatno reći oprosti i većina ljudi će prihvatiti, ako je iskreno i od srca. Oprostit će ti.
Imali smo dijete istih godina, bile su završne priredbe pred odlazak djece u školu. Glavni je jedan dan najavio, u srijedu, da on sutra, u četvrtak, ide ranije doma, jer njegovo dijete ima završnu priredbu u vrtiću pred odlazak u školu. Takve priredbe se ne propuštaju. Nitko od tamo prisutnih nije ni pomislio da ne on ne ode na tu priredbu. Naravno da ideš.
Priredba mog djeteta je bila dan poslije, u petak, i ja sam trebala u petak ići ranije. Moje dijete nije voljelo taj moj posao. Radilo se od devet do pet, niti jedan dan nisam mogla doći po nju u vrtić. Jednom prilikom, dok je bila bolesna, viroza, rekla mi je:
"Mama, baš sam sretna kaj sam bolesna, sad možeš biti "smenom". Nikad ne dođeš po mene u vrtić."
???????????
Otišla sam do njegovog ureda ne bih li zamolila izlazak ranije u petak. S tim da sam rekla da ću to odraditi u ponedjeljak. Usput sam ga zamolila/podsjetila da napiše preporuku za kolegicu koja je čekala razvoj situacije oko stipendije. Dotični je poludio. Počeo je vikati, da od kud meni pravo da ja njega podsjećam, da kaj si ja mislim ko sam ja, da nije ni njemu nitko platio školu i da ne mogu izaći ranije u petak.
Meni se zamračilo. A sjećam se, kak se prije dugo čekalo na ugovor na neodređeno, tek sam potpisala ugovor na neodređeno, i to je kao nešto, s njegovog stajališta, nakon čega moraš biti ponizan i praktički klečeći odrađivati posao. Meni se zamračilo.
Samo sam mu rekla. Ja idem i ne vraćam se. On je bil bas neugodan.
Dugo sam preispitivala svoje postupke, vjerojatno to potječe još od djetinjstva. Nešto imaš u sebi i ne da ti nego tako. Ja ne kažem da je to ispravno, a neee, ne, ne, imam ja svojih unutarnjih borbi, razgovaramo nas dvije stalno.
Moj hod prema kadrovskoj bio je kao kirurg, koji nakon naporne operacije ide van iz operacione sale i skida sa sebe to odijelo, izmučen, umoran, pere ruke, baca to odijelo na pod, gurne ona dvokrilna vrata ko u kaubojskim filmovima, samo su ova srebrna, a na licu mu vidiš i ponos jer je spasio ljudski život. Pritom ja ne znam kako je kirurgu, to sam vidjela u filmovima, pa sam si to tak nekak prispodobila.
Bila je tamo u kadrovskoj predraga jedna ženica, nisam ja njoj puno objašnjavala, vidjela je da nema pregovaranja, bilo joj je žao kaj idem, pitala me želim li prijaviti dotičnog, znaš to se može, pa zakaj bi ti išla iz firme. Ne. Ja sam već kroz taj hodnik skinula odijelo i završila tu priču. To je za mene bilo gotovo. Sekunda. Ne želim svih osam sati biti, ako baš i moram, podređena Nečovjeku. Ako si čovjek, poderi mi kožu.
Izašla sam van i panika. Šamar realnosti. Nemaš posel. Pa ti fakat nisi normalna. Imala sam zapravo jednu opciju koja nije bila sto posto, ali ajde. Pa ko normalan daje otkaz, a nema drugi posel. Ponašaš se ko klinka. Neodgovorna.
Hodala sam do doma, a ima dost. Ma briga me. Idem na kavu i budem si našla posao. I našla sam. Nije prošlo pet dana već sam bila na novom radnom mjestu.
Nemoj me gušiti, nemoj me sputavati, ne mogu to. I nemoj biti nečovjek. Uvijek može biti gore. Ali može biti i bolje. Sam biraš svoj put kojim želiš ići, sam trebaš moći donositi odluke i sam stajati iza njih. Sam sa sobom biti na čisto. Sam priznati da si pogriješio, ispričati se i krenuti dalje.
I kad me netko pita kako sam, uvijek kažem dobro sam, ide, borbeno, bude nekak, odlično sam, jer u podsvijesti uvijek imam sliku onkologije u Klaićevoj gdje sam jednom zalutala.
Ja sam u petak išla u vrtić svom djetetu na završnu priredbu pred školu. Oslobođena. Bedasta, ali slobodna i s osmjehom. Sretna. Svoja.
A netko je išao u posjet.
Na onkologiju.
U Klaićevu.
Osvjesti se. I čuvaj sebe.
E da...
Ona curka je dobila stipendiju, bez njegove preporuke, jer je ambiciozna, uporna i svoja.
Post je objavljen 30.01.2025. u 08:21 sati.