Rielke je davno napisao nešto, što vrijedi znati i zapamtiti kad je riječ o padu i padovima.
O padu čovjeka, nas, mene, svih ponekad jer ljudski padovi i posrnuća su u nama i reći da je netko uvijek uspravan i bez pada značilo bi lagati
"..svi mi padamo
pada ruka , pad u svakom
živi neizbježno
pa ipak Neko beskonačno nježno
padanju ovome daje smjer i sklad........
Gdje kada i zašto padamo na odabranim stazama na kojima smo sigurni ili barem vjerujemo
da staze neće biti tako skliske kao što jesu?
U prijateljstvu , ljubavi, partnerskim odnosima , u društvenim kontaktima - što se to dogodi da pad osjetimo kao vlastitu nemoć pa konačno kao i osobnu bol ?
Padamo zbog vlastite samouvjerenosti jednako kao i nedostatka samopoštovanja,
zbog praznih iluzija i nerealnih očekivanja, zbog poigravanja s tuđim osjećajima , zbog oholosti da smo bolji od drugih pa to dokazujemo ne očekujući, da nakon svega pad slijedi jer nismo takvi.
Padamo jer smo zakazali u sebi, jer svaki naš pad je stropoštanje iznutra , zakazana intuicija
zakržljalo sebstvo - upotreba sebe na pogrešan način.

Post je objavljen 22.01.2025. u 23:16 sati.