Prije pola godine sam se nešto naljutio.
Toliko sam bio ljut da sam sam sebe prokleo riječima: "Da' Bog da sutra umro, evo sad na, sutra umro dabogda!"
Još sam ruke digao u zrak k'o Mojsije na gori u onim božićnim filmovima.
Isti dan me zabolio stomak.
Lež'o sam doma 4 dana dok nisam natekao i dobio visoku temperaturu.
U zadnji čas sam došao u bolnicu, hitno operiran, slijepo crijevo.
Tu priču ispričam na Staru godinu prijatelju na večeri.
Kaže on da je njegov stari, koji je radio u Francuskoj, jednom po povratku od tamo rekao "Dabogda obe noge slomio prije nego se ikad vratim tamo više".
Otišao je opet vani raditi. Pao sa skele, slomio obe noge.
Više operacija i problemi do kraja života.
Ovo sve ispičam danas prijateljici zubarki. Ona mi reče da ima jednog pacijeta koji je prije rata sjedajući u njenu zubarsku stolicu rekao da bi radije da mu režu prste nego da buši zub.
Došao rat, opalio ga geler, ostao bez pola šake.
Sve to večeras ispričam kumu u Austriji.
Saslušao me i rekao da kad je došao u Austriju prije više od 10 godina, da je mislio raditi samo 5 godina dok ostvari neka prava, i tu je odluku zapečatio riječima "Nek me Bog uzme ostanem li i dana više od 5 godina".
"I znaš ti Šumane, ono kad je korona počela, a meni se gušterača upalila kad sam skoro umro ( i još hoda sa rupama na trbuhu, nije riješio problem, op.a.), e to je meni bila šesta godina u Austriji".
Post je objavljen 19.01.2025. u 21:27 sati.