Mnoge noći probdjela sam s njom,
sjedeći u istom bež naslonjaču.
Vlažeći usta s bijelom kavicom,
slagala sam slova što na papir skaču.
Bilo je to davno, nimalo slučajno,
kad tvoj spokoj kosnule su njezine tuge.
Tada poludjelo je njeno srce osjećajno…
i morala je pobjeći, nije bilo druge.
Nije smjela izmigoljiti iz čahure,
jer ćutjela se nedostojnom, nevažnom,
a ti si bijeg proračunate kreature
kleo, jer laskala ti je s dušom lažnom.
Godinama slušala je kako rogoboriš,
da Viki je zavodnica, duhovni bogalj.
Shvatio si danas, kad svoj izgled koriš,
da u Ganglotu bio si (i jesi) jedini kralj.
Ali, pusti lažnu nadu, nemoj je buditi,
nemoj kradom činiti zaručnička djela,
jer Viki ti ne može baš ništa ponuditi,
osim bijelih kosa i bora sred čela.
Viki ništa ne treba, ništa te ne pita,
dovoljna joj je noć, bešumna i crna,
jer kada mislima u tvoj svijet doskita,
opet biva manja od makovog zrna.
Ona samo želi pustiš je na miru,
da trajno voli te na sigurnoj udaljenosti.
Ili da ljubi tvoju novu sliku u okviru,
bez straha od razočarenja i žalosti.
Tvoja joj prisutnost stvara nelagodu,
nervozu izaziva tvoj pogled zaljubljen.
Ali, znaj, kada odeš, kad svi od nje odu,
u njezinom srcu zauvijek si njen.
Ovo bila je priča o zagonetnoj Viki,
koja sama jača je od svih zemaljskih sila.
Mada proganja je grijeh preveliki,
u bež naslonjaču tajnu mi je povjerila.
Post je objavljen 09.01.2025. u 12:27 sati.