Ako te put ikad dovede u moj grad
i poželiš posljednji put vidjeti me,
pokraj moje kuće prođi kao da nikad
nisi čuo za me, ne znaš mi ime.
Ne skreći pogled prema prozoru
sa zavjesama boje akvamarina,
iza kojeg živim kao nevin u zatvoru,
gutajući suze s okusom pelina.
Nemoj usporiti, odupri se htjenju
da s opeklina obrišeš mi sol i ocat,
jer baš ti pržio si me na uvjerenju,
da dočekat ću žuđeni susreta sat.
Pekla sam se u sjeni krnjega života,
dok na čežnju sipila je zlovolje sol,
Uz octenu slinu omakla se i prostota,
kad cvrčanje nade rasplamsalo je bol.
Više me ne pečeš, ali ne želim da vidiš,
kako dugo trpljenje izgužvalo mi je lice
i da se pred nečistom savješću postidiš,
kada iznenadi te ugasli pogled starice.
Za spojiti krila čežnje, oćutjeti sreću,
nije bilo hrabrosti, a još manje volje.
Samo prođi, jer već vadim crnu vreću,
da u njoj otputujem gdje bit će mi bolje.
Post je objavljen 06.01.2025. u 00:05 sati.