Lutamo Dublinom, ulice pričaju povijest.
Naši koraci osvajaju trenutke, stvaraju nova sjećanja.
Naši koraci osvajaju prostor, stvaraju nove svjetove.
Simboli su svuda oko nas kao istina u dosijema X.
Sudaramo se na O'Connell Streetu sa čeličnim spomenikom
Spire of Dublin, 120 metarskim jarbolom grada,
Odrazom hladne modernosti i svjetlosti u sjeni prošlosti.
Prekoputa, na North Earl Streetu, čeka nas James Joyce,
Uspravan, sa šeširom, štapom i naočalama.
Moja prva pomisao nije bio Uliks, već pisma
koja je napisao Nori Barnacle, svojoj djevojci i muzi
koju je, nakon dugo hodanja oženio:
I od najmanjih sitnica mi se strašno nadigne kita –
kurvinski pokret tvojih usana, smeđa mrljica na turu
tvojih bijelih gaća, nenadana nepristojna riječ koja izleti
iz tvojih usta, neočekivani nepristojni zvuk tvoje zadnjice i
snažan zadah koji se tada lagano širi iz nje. U takvim
trenucima osjećam ludu želju da to učinim na neki
sramotan način, da osjetim tvoje vrele pohotne usne
kako ga sisaju, da ga nabijem među tvoje sisice sa
ružičastim vršcima, da svršim na tvom licu i
raštrcam ga po tvojim zajapurenim obrazima i očima,
da ti ga nabijem među guzove i guslam.
Strastveni, skaredni Jim, podsjetio me na crkveni toranj (spire)
koji je iznad običnosti, bez straha od visine.
Post je objavljen 02.01.2025. u 19:01 sati.