Zašto vazda slijediš me kradomice,
šuljaš se tiho, tapkaš po mojoj sjeni?
Razum zbunjuju djetinjaste igrice,
pri kojima tvoj duh moju pažnju plijeni.
Daleko si, ali suptilna duša osjeća,
da potpornje stavljaš pod moje snove
i nenasilno lovorike lijepiš mi na pleća,
a na svjetlu ne ostavljaš vidljive tragove.
Zar snatriš da glineni sam golub,
kojeg lovci razbit će u sto komada?
Iako krvožedni život uzeo me na zub,
stameno stojim iznad svih svojih jada.
Što će mi nečujni, nevidljivi zaštitnik
i medvjeđe usluge plahog dobrotvora?,
kada vlastitog si karaktera zatočenik,
koji podvijenog repa slijediti me mora.
Za uspravnim leđima, po sjeni gaziš,
a pred zelene oči stati nećeš nipošto.
Ne mičeš se od mene, ne odlaziš,
ali iza mene očajavaš. Pobogu, zašto?!
Odi svojim puteljkom, ne prihvaćam,
da u stopu slijedi me sebedarje tašto.
Razumijem tvoj strah, ali ne shvaćam
zašto po mojoj sjeni bauljaš. Zašto?!
Post je objavljen 02.01.2025. u 02:35 sati.