Pregled posta

Rijeka Zadar IV dan

Za povratak na prethodni dio priče o ovom putovanju kliknite ovdje.

Slike sa četvrtog dana ovog putovanja možete vidjeti ovdje.

Mapu četvrtog dana ovog putovanja možete vidjeti ovdje.

Iako nas je naš domaćin plašio burom, danas je ona izostala. Osvanulo je sunčano jutro, sunčano u toj mjeri da je sve oko nas sjalo u toliko da je ugođaj postao nadnaravan, lepršav, blještav kao da smo u nekoj bajci. Nakon tri dana putovanja po uglavnom oblačnom vremenu, tek jutros uviđam u kojoj mjeri smo bili prikraćeni za nešto tako jednostavno i samo po sebi razumljivo, a opet nešto što višestruko pojačava dojam ugode – sunčeve zrake.
Zbog tih famoznih sunčevih zraka ovo jutro mi je ostalo u sjećanju kao najbolje, najljepše najimpresivnije…na ovom putovanju. A vjerujte mi, konkurencija za tu tituli je bila žestoka.
A sve to zbog ljepote osunčanog jutra. Dobro sad, vjerojatno je tom dojmu doprinijela i izuzetna vedrina i čistoća zraka sa svojom, rekoh već, nadnaravnom prozirnošću.





Dodajmo svemu navedenom i široku prometnicu s kvalitetnom podlogom (nigdje rupa ni zakrpa), blagim krivinama i izostankom prometa, stvarno dobivam dojam da sam se u ovaj okoliš teleportirao stotinama godina unaprijed u doba kada je nestalo sve ono loše što nagrđuje okolinu, pa je ostala samo čista, stopostotna, nepatvorena ljepota.
U ovakvom raspoloženju čak mi je i pustinjski Mjesečev pejzaž na otoku Pagu poprimio neku simpatičnu crtu.



Da na ovoj dionici i u ovakvom okruženju euforično raspoloženje u kojemu čovjek lako zaboravi na (prometnu) opreznost ne hvata samo mene dokaz za to je ovo upozorenje.

Na upozorenju piše da je slijedećih 17 km zahtjevna dionica za motocikliste. A mi biciklisti imamo neke poveznice s njima, zar ne!?
Opet me taj Pag fascinirao, točnije spoj ledeno plave i toplo smeđe boje

Na jednoj od kratkih pauza sjetio sam se okrenuti se iza sebe i snimiti sada već udaljeni Karlobag

Ulaz u drugi od dva tunela kroz koja smo prošli na ovom putovanju izgledao je ovako

Prvo sam osjetio zbunjenost, potom apsurdnost, zatim ogorčenost te dok sam prolazio kroz tunel i strah.
Zbunila me je nespojiva situacija široke, suvremene prometnice i uskog tunela kao iz nekog davno prošlog vremena. Činilo mi se nevjerojatno do granice apsurda da se nije moglo naći novaca, truda i volje da se i taj tunel, tek par desetaka metara dugačak ne proširi i uredi tako da čini sklad s prometnicom. Ta suluda štedljivost, koja je prešla u besmislenu škrtost i cinično rješenje problema postavljanjem znaka da imam pravo prometa u odnosu na one koji mi dolaze u susret, čime su samo oprali ruke od odgovornosti, stvarno mi je izazvalo ogorčenost u duši.

Brzo me je ta ogorčenost prošla. Pri vožnji kroz uski tunel pretvorila se u strah od nailaska kakvog šlepera u susret. Činjenica da ja pravno-formalno imam prednost nije me baš puno utješila.

Srećom, ta pustoš što se prometa tiče nastavila se i dalje, tako da nisam imao bliski susret s šleperom. Nešto prije izlaska iz tunela uspio sam si dopustiti i dozu oduševljenja graditeljima zbog skladne ozidanosti tunela kamenim blokovima.
Da je i prije izgradnje Jadranske magistrale ovdje bila neka prometnica, dokaz je svojevrsni kamen međaš.

Ono „+137“ pretpostavljam da je nadmorska visina, a ono „1936-1938“ valjda je godina izgradnje.
Cesta je i dalje nastavila usponom, mada to, skoro i nisam primijetio. Razlog tomu sam već gore opisao. Dakle, i dalje obilato sunce, i dalje ugodna svježina, i dalje promet nula, i dalje…
Ispred nas se ispriječio nekakav poluotočić, pa ga je magistrala obišla usponom.

Ovo naselje u prvom planu gornjeg snimka su Rudelići. Eto, ako koga to zanima.
Kad sam već zastao da snimim kamo ćemo nastaviti, okrenuo sam se i snimio odakle smo došli.

Na kraju uvale koju taj poluotok pravi smjestilo se neko uzgajalište.

Davno, davno, u onoj danas više nepostojećoj državi pričalo se da bi Hrvatska trebala graditi još jednu nuklearnu elektranu, pored već postojeće u Krškom (koja pola pripada Hrvatskoj, a pola Sloveniji). Lokacija za tu, eto do danas neizgrađenu, elektranu trebalo je biti Lukovo Šugarje. Eto, toga sam se sjetio pri snimanju donjeg snimka.

Iako sam se svojski trudio, pri čemu sam kriterij prihvaćanja spustio na minimum, ništa zanimljivog u tom mjestu nisam pronašao. Čak i kuća, kakvih-takvih nije bilo neki impresivni broj, tek jedna-dvije. Da nije bilo table s imenom mjesta ne bi ni primijetio da prolazim kroz neko selo. Nakon tog Lukovog Šugarja prolazili smo red malih, pitoresknih sela, zaselaka ili bolje reći neutralnom pojmom – mjesta.







Nekima nisam snimio tablu s imenom, no njih same jesam.



Iako je 10 davno već prošlo onaj bajkoviti ugođaj prekrasnog osunčanog jutra sa svim dodatnim osobinama koje sam već ranije spomenuo, još uvijek je sveprisutan, tako da mi je vožnja kroz ova mala mjesta bila kao vožnja kroz egzotičnu nadnaravnu bajku.
Opet onaj dojam da smo u Raju na zemlji.
U jednim od tih mjesta, na proširenju se našao kameni zid idealan za sjesti na njega i odmoriti. To smo i napravili, nešto voća prezalogajili, a potom je moja suputnica odlučila malčice otpočinuti na tom zidu. Nisam se uspio othrvati porivu, te ju snimih.


Ispod slike bi trebao napisati ime neke firme sa sloganom „ Sve za nju i bicikl!“ i evo vam dobar reklamni plakat.
Nakon dužeg odmora nastavili smo voziti ovim, kako već rekoh, Rajem. Vožnja je bila lagana, jer smo stalno okretali glave lijevo-desno i upijali prizore. I sam sam se čudio kako mi dojam ljepote osunčanog jutra ne slabi, naprotiv, kao da će trajati čitavu vječnost. A ako će trajati toliko, čemu žurba. Zašto!? Koliko stvari postaju ljepše i ugodnije samo zato što se ne žuri!?
I ne samo da smo vozili polako, već smo se često i zaustavljali. Ta zaustavljanja nisu trajala dugo, tek toliko da se impresivnom prizoru uoči svaki detalj koji dojam o njemu pojačava i izoštrava.
Evo snimci magistrale iza i ispred nas na jednom od tih zaustavljanja.



U već spomenutom mom blogu „Medeni mjesec 1987“ spominje se Paški most jer smo ga nas dvoje biciklom prešli. Sada, 37 godina kasnije vidimo ga s kopna. Malo je podalje, no „tehnika narodu“, pa sam ga zoomom fotoaparata približio.



Slijedeće što me je zaustavilo i natjeralo da se mašem za fotić je opuncija.

Sad se ja pravim pametan, kao i vrste kaktusa imam u malom prstu. Istina je sasvim drugačija. Sve dok nisam upoznao svoju životnu suputnicu, životnu općenito, a na ovom putovanju konkretnu, biljni svijet sam dijelio na dvije vrste. Ono što raste do metra je trava ili cvijeće, a ono što raste preko metra je drveće. Tokom ovih godina, živeći s njom nešto sam od nje naučio (a i ona od mene, nadam se), međutim ime ovog kaktusa nije ni ona nije znala. I preko svemoćnog Google-a došli smo do saznanja koji je to, konkretno, kaktus – opuncija. I ne smo to, već samo od sveznajuće wikipedije saznali da jeopuncija (lat. Opuntia) rod kaktusa iz porodice Cactaceae. Opuntia broji više od 250 vrsta kaktusa koji većinom potječu iz Amerike. Plodovi Opunite su jestivi, samo treba biti dosta oprezan i odstraniti male bodlje. Plodovi se koriste u izradi kolača i želea. Opuntia stricta se koristi i u medicinske svrhe. Regulira šećer u krvi, sprječava akne, koristi se i protiv artritisa i bolesti očiju. Opuntia stricta – na hrvatskom bodljikava kruška.
Eto kako je to lako kad pri ruci imaš svu pamet svijeta. Strah me i pomisliti što bi ostalo u glavama ljudi kad bi, ne daj Bože, nestalo interneta.
U nastavku magistrala je išla blago gore-dolje, od uvale do uvale…





…da bi konačno stigla u Starigrad Paklenicu.

Ta potraga za smještajem uvijek mi unese dozu traumatičnosti. Često to bude u nekim uličicama sa strane, tako da ti navigacija veli tu si, a ti se vrtiš oko sebe „k'o muha bez glave“ –tu je, a nije tu. Sve se, naravno razjasni kad, prije ili kasnije, ali ipak pronađemo „mjesto X“. Onda je sve kristalno jasno, kao i naša nepotrebna lutanja u potrazi.
Nekako me to podsjeća na informatičku literaturu, kad ju čitaš, onako teorijski, ništa ti nije jasno. A kada metodom pokušaja i promašaja ipak na kraju shvatiš kako i što treba uraditi, tada, kad ponovo čitaš upute, one su više nego jasne.
Ovaj put potraga za tim famoznim smještajem je unijela malo veću dozu traumatičnosti, Možda je to i zato što, pri promatranju na karti, na mobitelu, smještaj je skoro uz glavnu cestu. I vrtjeli smo se oko sebe i vrtjeli, držeći mapu na ekranu mobitela - tu je negdje, a nema ga, k'o da je u zemlju propao. I nakraju (uvijek bude to „i na kraju“) nakon konačnog pronalaženja shvatim da sam krivo usmjerio pogled.

Naime, taj famozni broj 29 tražio sam na fasadi kuća. U toj grčevitoj i već dosta nervoznoj potrazi uopće nisam primijetio taj broj na početku kamene ograde. Kad sam ga konačno ugledao, zurio sam u njega pitajući se „Pa kako malo prije nisam uočio tako veliko ispisani broj!?“
Bilo kako bilo „sve je dobro kad se dobro završi“! Slijedi smještaj u smještaj.
I u ovom četvrtom, na ovom putovanju zadnjem smještaju u potpunosti je poštivana progresiva njegove veličine, Onaj prvi, u Crikvenici bio je najmanji (po kvadratima), a ovaj zadnji je najveći, uvjerljivo!
Naš apartman, odnosno jedan od njih četiri, bio na katu. Prvo se uđe u jedan zajednički hodnik.

Ulaz u našu sobu je dolje desno. Čim se otvore vrata uđe se u spavaću sobu, što me baš iznenadilo, i to dobrano jer to nisam do sada nigdje vidio, al' hajde-de.

Iz spavače sobe se ulazi u kuhinju s trpezarijom.

Lijevo, prije one kante za smeće na podu, je ulaz u kupatilo

Ovaj put je arhitekti ostalo dovoljno kvadrata, tako da je kupatilo taman kako treba.
Iz kuhinje se može izaći na terasu.

Terasa je velika, raskošna, sa stolom i stolicama. Prošetali smo po njoj, vidjeli kakav je pogled s nje, i to je to. Više nam nije palo napamet da vrijeme trošimo na njoj. Imali smo bolju ideju. Prije te bolje ideje još bih prikazao gdje će naši vjerni bicikli večeras. Oni će ostati dolje, praktično ispod terase. Evo kako su izgledali nakon obavljene današnje vožnje.

Za moj mir u duši lancem i katancem sam ih svezao za betonski stup, a ljubazni domaćim je doveo struju sa produžnim kablom, tako da nije bilo potreba vaditi baterije prilikom punjenja.
Tek je dva poslije podne pa imamo više nego dovoljno vremena za tu „bolju ideju“ – obilazak nacionalnog parka Starigrad Paklenica.
Do tog parka prvo magistralom imamo nekih kilometar i pol, a potom još kilometar do ulaza lokalnom cestom.

Vozeći po magistrali zastali smo ispred šoping centra, Dok je suputnica u njemu trošila novce ja sam čekanje prikratio promatranjem okoline i snimanjem kanjona koji je glavni dio tog nacionalnog parka. Na gornji slici taj je kanjon malo desno od sredine snimka.
Nakon skretanja lijevo više od pola kilometra vozili smo se manje-više normalnom cestom. Čak je imala i isprekidanu crtu po sredini. Na T križanju koje se ispriječilo ispred nas, slijedeći putokaz skrenuli smo desno.

E, sad se cesta suzila, smanjila na malo širu biciklističku stazu (barem je meni tako izgledalo). Ako se cesta smanjila, u meni se njome povećalo oduševljenje.

Zelenilo raslinja, sivilo surih stijena, sve to obilato obasjano suncem, čarlijanje blago osvježavajućeg povjetarca… meni je to više nego dovoljno što se posjeta ovom parku tiče. A biće još!
Kod naplatne kućice kupili smo ulaznice i dobili obavijest da biciklima možemo cestom (čuj: cestom!) još oko kilometar i pol, a zatim se može samo pješice. Ne zato što biciklom nije dozvoljeno, već bi to bilo vrlo teško i mučno, u što ću se kasnije i sam uvjeriti.

Meni je ta vožnja tih kilometar i pol bila prekrasna, fantastična, oduševila me do maksimuma.
Prvo sam ulaz u nacionalni park, odmah nakon naplatne kućice (autor snimka: moja suputnica, model na biciklu: ja)

Kad se ja, kao faktor koji nagrđuje kompoziciju, maknem, gornji snimak izgleda puno ljepše

Slijedi taj kilometar i pol čiste, nepatvorene uživancije.





Osim gornjih slika, evo vam i kratki video te uživancije koji sam snimio pri povratku.
Opet ono, sve što je lijepo u životu kratko traje. Koliko god sam se trudio vožnju tih kilometar i pol razvući barem na sto godina, ipak je došla svome kraju. Taj kraj su najavila parkirana vozila.

Ipak, to moje stiočko prihvaćanje neminovnosti kraja nečeg lijepog, bi nagrađeno sa još sto-dvjesto metara, koliko se to parkiralište razvuklo.

Na tom parkiralištu je bilo dosta živo. Očigledno „ostali normalni svijet“(a ne ovakvi kao što je moja suputnica sa svojim suputnikom) dođe dovdje autom, a zatim pješice zapravo kreće u avanturu. Tako i ova sretna obitelj u sastavu: otac, mati, potomak i kućni ljubimac.

Kasnije sam imao priliku oca i potomka snimiti na njihovom predahu.

Već sam napomenuo da je glavni dio ovog nacionalnog parka spektakularni klanac. Kroz taj klanac putuje potok sa kristalno čistom vodom. Po parku je masa planinarskih staza, a jedna od njih već od parkirališta drvenim mostom prelazi potok i odlazi dalje, ne znam gdje, niti me ovaj put zanima, Ali su mi zato taj drveni most i sam potok jako interesantni.

Nakon snimanja gornjeg snimka ostao sam još neko vrijeme skamenjen buljeći u kristalno čistu vodu koja veselo žubori. Svaki put kad naiđem na ovakav prizor zastanem potpuno fasciniran prizorom. Kako nešto tako bez života, obična, jednostavna tekućina može izgledati ne samo živo, već živahno, lepršavo, čilo, veselo. Čovjeku dođe da od, rekoh već, tako nežive tvari, može naučiti više o životu, nego o masi drugih ljudi. Može naučiti da bi kroz život trebalo ići baš tako kako voda teče potokom – lepršavo, čilo, veselo, razdragano, a ne tmurno, potišteno, napeto, čak i mučno, kako to neki čine.
Ovi zadnji metri po kojima se još biciklom može ići su nam bili impresivni u tolikoj mjeri da smo ih gurali, jer se malo-pa-malo pojavilo nešto što vrijedi zastati podrobnije promotriti.
Eto, na primjer jedan od mnogih alpinista koji viseći na užetu nešto razmišlja, o bitku života možda!?

Ili o blizini kanjona u koji smo što nismo ušli.

Ushićeni dinamikom smjenjivanja prizora koji su sve impresivniji i impresivniji, prozaični prometni znaci su nas vratili u realnost. Kao da su nas polili amperom hladne vode!

Sad se trebamo reorganizirati. Učinili smo to tako da ćemo dalje nastaviti na smjene. Jedno će ostati s biciklima u ovoj hladovini na ovom kamenom zidu, dok će drugo imati priliku prošetati dalje nekih 15-20 minuta, te se vratiti nazad. Nije baš puno, za kakav-takav obilazak parka treba puno, puno više. No nas će ovaj put i toliko malo potpuno zadovoljiti.
Dakle vrijeme je da nastavim obilazak parka solo.
Već nakon desetak metara shvatio sam da ona zabrana daljnje vožnje biciklom nije samo pravnički hir treniranja strogoće, već čista, praktična i logička konstatacija. Naime, ona cesta kojom smo biciklirali sada je promijenila ruho, iz asfaltnog u kaldrmu popločanu kamenim pločama. I ne samo to! Obzirom da se ispred puta ispriječila dosta strma uzbrdica, cesta, odnosno sada staza, dobila je i stepenice. Malo čudne, istina Bog ali ipak stepenice. Visina im je standardna, 18-20 cm, no dužina im je različita, od pola metra pa do skoro dva metra, kako koja. Da sam bio prgav i naprasit, pa se oglušio na zabranu, te povezao bicikl, brzo bi shvatio, noseći ga ovim stepeništem već dobrano stenjući pri tome, da mi je posao jalov, uzaludan i besmislen.
Nakon par desetaka metara tog stepeništa kaldrma je poprimila blagu uzbrdicu…

…da bi se zatim proširila u nešto kao mala dolina stiješnjena surim liticama.

Kad sam ušao u sami kanjon ostao sam bez daha. Iz dva razloga. Prvi, staza je išla dosta strmo tako da sam se dobrano zadihao, a drugi, emotivno puno važniji, pogled na veličanstvene stijene klanca iz tako velike blizine stvarno ostavi čovjeka bez daha („Kvaliteta života se ne mjeri brojem udisaja, već brojem trenutaka koji zaustavljaju dah!“)





Oštro oko na gornjem snimku spazit će nju

Dosta je tih alpinista koji se pentraju na obje strane kanjona, no posebno mi je zanimljivo da je među njima isto tako bilo pripadnica ljepšeg spola. Evo još jedne ljepotice koja svoju ljepotu pokazuje na stvarno originalan i neuobičajen način.

Na ovom mjestu svatko može naći nešto za sebe. Tako se, dok su mu se roditelji odmarali, jedan mladi čovjek bavio proučavanjem hidrodinamike.

Zadovoljan novim spoznajama o zakonitosti kretana tekućine, naš je mladi istraživač nastavio šetnju sa svojim roditeljima.

Dok su oni odlazili ja sam ostao još neko vrijeme pod dojmom lepršavog kretanja tekućine.

On ima 6 godina, a ja 66, i opet nisam u potpunosti shvatio što je to tako atraktivno u planinskim tekućicama. Niti ću, no zato ću svaki put kad se s njima susretnem, ostati njima fasciniran. Pa neka tako i bude, nisam nesretan zbog toga, dapače!
Onih 20-tak minuta je već odavno prošio. Valjalo mi se okrenuti i vratiti nazad. Kratko vrlo kratko sam osjetio tugu zbog toga. Zamijenilo ih je oduševljenje i fasciniranost do sada viđenim. Možda jest malo, u odnosu što još ima za vidjeti i doživjeti, no meni je ovo i više nego dosta.
Staza kojom s vraćam u povratku izgleda ovako



Još jedanput smo staza i ja prešli potok

Onih od moje suputnice dobivenih dva puta po 20-tak minuta razvukao sam na dobar sat, ali nije se bunila jer joj je to vrijeme brzo prošlo promatrajući alpiniste dok se penju, silaze, vise ili se pripremaju za takvo što.



I to bi bilo to što se nacionalnog parka tiče. Iako bi neki rekli da smo samo „provirili“, ja sam presretan i prezadovoljan!
U povratku smo svratili do nekog egzotičnog hotela kod kojeg me najviše dojmila poluzapuštena livada, točnije tabla u njoj.

Pored ovog natpisa „Nek' se pčele vesele!“ još je pisalo „Ovdje kosimo rjeđe, kako bi omogućili cvatnju biljaka koje su važan izvor hrane za divlje oprašivače našeg gradskog ekosustava“.
Prije točke na i ovog današnjeg dana još par snimaka Starigrada Paklenice.





Predvečer, prije odlaska u sobu malčice smo podivanili s domaćinima. Upozorili su nas da će sutra puhati buta, i to dobrano, pa da računamo na to. Bura će posebno biti izražajna ovaj dio pod Velebitom („Da vam je doći do Masleničkog mosta, dalje neće biti tako strašno“)
Zahvalio sam se na upozorenju, vozit ćemo polako i pažljivo, lakše i pažljivije nego inače. Istovremeno sam sa pretjeranom dozom samouvjerenosti brzopleto u sebi stvorio zaključak u kojoj se mjeri ovdje lokalci boje bure. Toj samouvjerenosti je doprinio sinoćnji domaćin u Karlobagu koji je dodatno užetom vezivao naše bicikle za stup, „jer bi noćas moglo biti bure!“. A cijelo prošlu noć i danas ni B od bure.
Sutradan sam se uvjerio koliko griješim i kako uvijek treba imati na umu da je (pretjerana) samouvjerenost, kao oblik oholosti, jedan od sedam smrtnih grijeha.

Za nastavak na slijedeći dio priče o ovom putovanju kliknite ovdje.

Post je objavljen 01.01.2025. u 10:45 sati.