Vidiš, majko, ništa se ne mijenja.
Još patim od nesna, budna čekam jutra,
gazim obećanja, prikupljam gubljenja,
i množim laži da sretna bit ću sutra.
Gdjekada pred zoru čujem da silaziš,
sporo, umorno crne papuče vučeš.
Uđeš u sobu, po kosi me pomaziš
i sažalan osmijeh licem razvučeš.
Na stol mećeš kavu, prazniš pepeljaru,
zabrinutost skrivaš u snenim očima.
S vrata baciš pogled na život u kvaru
i pognutih leđa izlaziš iz dima.
Vidiš, majko, silaskom u rane sate
prekidala si misli, slovkaste strune,
niske riječi, što življenje potrate,
koje noćobdija kroz pero ispljune.
Moj topli osmijeh bješe obrazina,
s njim sam te pozdravljala i ispraćala,
dok pod vjeđom gorio je plam lumina,
a mučna duša sred mene je klečala.
Danas znaš što tada nisi mogla znati,
da tuge krila sam kao lopov plijen;
da teško je smijati se, a u sebi plakati,
i da živim čudan život… i svet i patvoren.
Nemoj zamjeriti svojoj dobričini
što neće dočekati da sreća svane,
dok trup je na stolcu, a um u visini,
traži pjesme koje nisu otpjevane.
Vidiš, mama, ništa me ne mijenja.
Još kroz stvarnost vidim slike nestvarne,
još tiho silaziš u moja viđenja…
Majko, ni anđeli ne spavaju, zar ne?
Post je objavljen 26.12.2024. u 22:48 sati.