Ovog Božića smo se smijali.
Gle čuda neko bi rekao, valjda je normalno da se ljudi smiju za Božić, ali eto ovo nije post o onima kojima je to normalno.
Ovo je post o onima kojima Božić donosi strah, i neopisivu bol nedostajanja, o onima koji su bolesni, sami, onima koji žaluju, dok se cijeli svijet raduje.
Bilo bi lijepo da zastanemo, barem mi koji smo to prošli, mi koji smo mislili da se nikada više nećemo nasmijati i radovati Božiću.
Bilo bi lijepo da zastanemo i u svom veselju kažemo da razumijemo, da smo bili u tim mračnim Božićima koji odzvanjaju tugom, i da ima nade, da nije potreban zaborav, da bi se čovjek nasmijao, da se jednog Božića probudimo i da bol koju donose sjećanja nije više onako nepodnošljiva, da se svojih najmilijih koji više nisu s nama sjećamo s osmijehom onako kako zaslužuju.
Svima vama koji se bojite, vama koji žalujete, vama kojima nedostajanja donosi neshvatljivu bol, želim samo reći da niste sami, da su svuda oko vas ljudi koji vas razumiju, koji vam neće izreći riječi utjehe, jer ne znaju kako to uraditi, ali su tu gdje god pogledate.
Na žalost kroz život nas uče raznim glupostima, ali nas ne uče kako suosjećati i podijeliti bol, pa svaki za sebe zaključani u svojoj boli tiho patimo, nesvjesni da pripadamo najvećem bratstvu u svemiru, jer bol ne bira, njoj je tako svejedno tko smo i što smo.
Samo je jedan način da pobijedite bol, volite, ljubav je ma koliko vas uvjeravali u suprotno, najmoćnija sila, svu onu ljubav koju mislite da nemate više kome dati, sačuvajte ko najveću dragocjenost, jer netko je tu kraj vas ko je zaslužuje ili će od nekud doći.
I pustite ljudima da vas vole, ma kako nezgrapno i nespretno to radili, njima je to potrebno jednako kao i vama.
Post je objavljen 26.12.2024. u 10:36 sati.