Volim čitati putopise. Iako nije čest slučaj da je putopisac i dobar pisac. Što sam stariji kod knjiga mi je važniji stil, pa tek onda sadržaj. Ako zbijeni redci ne skrivaju ono nešto posebno mašta ovog čitatelja ostaje tapkati u mjestu, a knjige čitam kako bi je raspirio. Ako se se međutim talentiran pojedinac vješto igra riječima, plete priču posebnije od drugih tad ima svu moju pažnju i simpatiju. Nerijetko putnici posjete atraktivna mjesta, natuku svu silu kilometara, prikupe brojne "kvačice". Poneseni silinom dojmova i viškom spisateljskog samopouzdanja krenu pisati. Međutim nerijetko se priča otprilike svede na dugačku kobasicu teksta: Gdje sam bio? Što sam vidio? Meni to nije dovoljno. Dobar putopis treba i komponentu: Kako sam doživio viđeno? Što sam od doživljenog doma donio? Tek tad ima smisla od puta praviti knjigu.
Prije oko tri godine u ruke mi je dospio planinarski putopis "Himalajski dnevnik" simpatično podnaslovljen "Vlaji na Himalaji" autora Hrvoja Rupčića osnivača i frontmena grupe Cubismo. Dok sam je listao pomislio sam da se radi o pomalo suhoparnom i neinventivnom dnevničkom zapisu planinarskog uspona. Međutim Rupčić me već na prvim stranicama razuvjerio. O ekspediciji na šest i pol tisuća metara visoki vrh Mera Peak u Nepalu ispisao je britak i pitak putopisni prvijenac. Ekipu je predvodio naš legendarni penjač Stipe Božić. Bio je tu i glumac Vedran Mlikota i još desetak manje poznatih planinara. Iako je od čitanja prošlo podosta u sjećanju mi je ostao dojam kako Rupčić sjajno prenosi oduševljenje viđenim i emociju doživljenog.
Kako nisam baš pasionirani slušatelj Cubisma sve donedavno na Rupčića sam pomalo zaboravio. Međutim pažnju mi je opet privukao knjigom "Putešestvije po Turkestanu". U njoj opisuje oko mjesec dana dugo putovanje motorom po srednjoj Aziji. U društvu supruge Ivane krstari tako Hrvoje kroz "Stanove" odnosno prašnjavim putevima nekadašnjeg Pezijskog carstva zastajući u drevnim gradovima punktovima čuvenog puta svile. Kruna putovanja dolazak je u planine Pamira i prolazak legendarne pamirske autoceste. Nepretencioznim, lucidnim stilom autor ove knjige apsolutno me pridobio. Ako sanjarite i sami se jednom otisnuti na istok onda ove stranice mogu biti priručnik odnosno one su crv koji golica maštu i uzrokuje svrab u stopalima.
Nedugo nakon što sam je pročitao njezin autor došao je u ivanićku knjižnicu promovirati je. Iako mi je njezin sadržaj bio poznat otišao sam iz prve ruke čuti kako je nastala. Hrvoje se i kao govornik prezentirao jezgrovito i upečatljivo. Materijala sa brojnih putovanja nije mu nedostajalo. U par navrata izmamio je uzdahe i čuđenje prisutnih. Meni su dodatna dimenzija bili video isječci s putovanja vješto uklopljeni udobro pripremljenu prezentaciju. Autorica svih foto i video sadržaja njegova je suputnica. Na kraju sam kupio treću putopisnu knjigu "U zemlji plemenitih ljudi" u kojoj na bjelini papira čitatelju podastire iskustvo i putove Irana. Zamolio sam ga da mi se na nju potpiše kako bi imao uspomenu na taj susret. Pritom ssm mu stisnuo ruku i poželio sreću. To je također motoristički putopis u društvu mama Huanite kako od milja zove suprugu. U njemu, osim opisa samog putovanja, naglasak stavlja na izraženu gostoljubivost domaćih ljudi s kojima dolazi u susret. Dobrano razbija predrasude koje smo kroz medije o Iranu usvojili. Evocira slavnu i bogatu prošlost Perzije na kojoj počiva. U maniri vrsnog putopisca nudi čitatelju mogućnost da iz udobnosti vlastitog naslonjača "doda gas" i otisne se u potragu za mjestima i horizontima pod kojima sunce izlazi. U ove kratke zimske dane ovaj čitatelj tim zrakama bivao je obasjan.
Post je objavljen 18.12.2024. u 19:40 sati.