Simpatična imućna žena (bakica), voli boraviti i pisati u parku. Tu je svirao mladić koji je prodavao klavijaturu a ona je kupila njegovu klavijaturu i voljela slušati kako svira pa je on boravio kod nje na brodu. Prolazili su skupa uspone i padove. I tako je počela ta zanimljiva otkačena priča gdje su si uzajamno pomagali. Pogurala ga da oživi svoju kompliciranu priču s curom koja mu se dopada. Da ne bi bilo lako ona je upala u probleme. Bez obzira što je bio lutalica bakica mu je pružila pomoć i ukazala povjerenje. Bila mu je potpora. A njoj je dobro došlo društvo na brodu. Vrijedno je gledanja. Vrijeme je samo san. Ona mu je postala obitelj koju nema. A on je bio njoj kao sin ili unuk, sa kćeri nije imala baš dobar odnos. A ona je htjela živjeti punim plućima. Ploviti svojim brodom i sanjariti. Vrijeme je samo san. Prošli životi i buduće ljubavi, jašući na vjetrovima iznad. Pjesme koje svi moramo pjevati, jureći kroz godine unutar leće za udaljenost ljubavi. Dirljiv film koji pokazuje koliko malo treba a daje smisao. Sitnice su dovoljne za radost pa čak i da promijenimo sebe. A vrijeme je san, a nikad nije kasno za učiti i sanjati nove snove. Kako se kad dođu trenuci odsanjaju snovi. U biti neobično a lijepo. Neću više pisati da ne pokvarim gledanje. Samo ću još dodati... Lijepo je biti vječni sanjar.
"Niti jedan sanjar nije premalen; niti jedan san nije prevelik.” – Nepoznati autor
Post je objavljen 17.12.2024. u 18:16 sati.