Rekla mi je samo da će otići,
rekla nije kad, sad ili za dan dva,
možda ni tad, čeka oluju,
sa sjevera da puhne,
da je ponese rijeka ka utoci,
jer sve rijeka što ponese,
ne vraća se više izvoru svome.
Još mi je rekla da će ponijeti sve,
svaku našu sitnicu i krpicu,
da neće ostavljati nikakve uspomene,
nemoj me žaliti, a nemoj ni sebe,
umor mojim tijelom vlada,
ostaviit ću jedino odškrinuta vrata,
samo si mi ti u životu bio nada.
Ako budeš i dalje pisao,
nemoj tužne pjesme o meni,
nisam je bila cvijeće, griješila sam,
griješila mnogo, malo manje nego ti,
kad me rijeka ponese utoku svome,
ti baci jedan buket crvenih ruža nek me prate,
na kamenu napiši epitaf, da me pamtiš.
Post je objavljen 09.12.2024. u 09:11 sati.