Uvijek u životu našao bi put do srca koje sam želio osvojiti.Ponekad je taj put bio samo uspon koji sam morao preći, veliki kamen na livadi osjećaja, korak preko potoka ili samo pitanje, hej može zagrljaj i zagrljaj bi stvorio nas.Ovaj puta trebao bi osvojiti planinu toliko visoku da oblaci spavaju na njenim vrhovima.Ovaj puta srce koje me je privuklo za mene je nedostižno.
Prvi sam puta u jednom susretu prepoznao,shvatio, poželio i odustao od nekoga sličnog sebi ...prvi sam puta u jednoj osobi doživio toliko jaku emociju da sam je poželio zagrliti i ne pustiti.
Prvi puta ne mogu riječima otpustiti nekog ...prvi sam puta nakon dugo godina ostao zbunjen...prvi sam puta osjetio poraz prije nego što je bitka i počela...da li je borac u meni poginuo ili se rodio neki drugi ja...koji će ovaj puta samo nestati jer se boji priznati sam sebi da se je možda i ...
..vau....ne ne ne ne ne nemoguće
Zrno moje duše postalo je more
srce je krenulo u novi boj
znam da sutra prije nove zore
moram pobijediti i ostati svoj
Teško je donijeti odluku kad je srce već odlučilo ali baš me briga za srce zašto me prije nije pitalo ?
Prvi puta da ne mogu napisati stih...
aaaaaaaaaaa...prvi puta priznajem poraz..
Ne ne ne moram je otpustiti i zato....
Sanjam da je ljubav običan prah
vjetar ga nosi daleko od nas
srce priznaje poraz, rodio se strah
lice peru suze, u suzi tražim spas
Sanjam da sam leptir slomljenih krila
livadom sam letio od cvijeta na cvijet
tad došla si ti leptirice mila
i sa ljubavi mu stvorila njegov zadnji let.
Sanjam da sam nestašna kap kiše
koja s drugom kapi pada prema moru
kad dođu do valova nema ih više
tako i nas dvoje nestajemo u zoru
Sanjam riječi ,riječima se molim
molim se za sebe dragom bogu
da nikad se ne probudim jer te volim
a budan te voljeti ne mogu...
Post je objavljen 09.12.2024. u 04:11 sati.