Pjesma, to je rupčić s gustim tkanjem,
ona je svijeća u mraku danjem,
svilena sjenica za vukodlake
i kočija koja razvozi oblake.
Pjesma, to je život bačen u zrak –
u tvojoj je ruci topli uzorak,
djelić vlažnih vjeđa u grudima -
prosjak, koji blago nudi ljudima.
Ja kidam dušu za ruke svijeta,
ti je ubireš, uz blagoslov pokreta.
No, ne tuguj tugu koja nije tvoja,
ne idi u središte moga dvoboja.
Ne zalijevaj suzama crvene snove,
ne šalji dušu na tuđe grobove.
Ne puštaj osjećaj u oblačan dan,
za slane kiše otvori kišobran.
Ne plači moje suze, obriši lice,
ne tuguj u duhu vječne samotnice.
Ako te slučajno riječju i ganem…
ugasit će me sućut. Pusti me da planem!
Neka moje srce zakuca u tebi,
čuvaj ga, čuvaj, sudom ga ne grebi.
Bilo gdje da mutni pogled uperim,
dok čitaš ove riječi, u tebi treperim.
Spusti dlan na grudi, srca su zajedno,
i u ovoj pjesmi tučemo ko jedno.
#ljubav
#slavicalavica
#zgodnonezgodna
#nemirland
#kaktusfield
#poezija
#audiopoezija
#poetry
#audiopoetry
Post je objavljen 06.12.2024. u 11:54 sati.