Nietzsche tvrdi da sve istine koje prešućujemo s vremenom postaju otrovne.
Koje su to istine?
Koji dio istine postaje otrovnim i u kojem trenutku?
Kako nas to oblikuje?
Što je istina na kraju?
Vrijedi li uopće živjeti istinu?
Koji je smisao življenja istine?
Dugo priželjkivana tema koja je konačno našla svoj prostor na mom blogu konačno je tu. O ranjenoj istini izgleda da nismo previše čuli, ali kada obratimo pozornost na to što bi to moglo biti, tada postavljamo brojna pitanja samima sebi. Zbog čega nastaje bolesno društvo u kojemu su patološka lažljivost i licemjerstvo glavne odrednice? Moram vas ražalostiti, no to ne nastaje kao posljedica kratkotrajnog procesa, nastaje kao posljedica dugoročnog prešućivanja ono što je u svima nama ljudski i sasvim normalno-nenormalno, jer nitko od nas nije savršenstvo univerzuma. Upravo zbog težnje prema savršenstvu nastaje prekrivanje onoga što je ključno za razvoj osobnosti. Okolina, institucije, roditelji u velikoj većini slučajeva žele vidjeti samo briljantne strane pojedinca. Ubrzo se shvati da jedino takva igra prolazi, te da sve ono što je društveno neprihvatljivo treba potisnuti ali bez znanja drugih da je to uopće imalo priliku biti potisnutim. Koliko samo tih sitnih detalja u vidu impulsa/nagona, istinske slike o nama samima, sklonostima, mislima, strahova, slike o samima sebi i drugih brojnih elemenata naše duše o kojima pojedinci tek progovaraju kada se dogodi krah duše ili počinjenje kaznenog djela, ili čak oboje!
Jesmo li razumjeli što se podrazumijeva pod sklonostima? Da slučajno ne bi bilo nerazumijevanja, kada govorimo o sklonostima, isključivo se misli na ovisnosti (alkohol, droga, lijekovi), seksualno devijantno ponašanje, kleptomanija, piromanija, nanošenje tjelesnih povreda.
U trenucima prvih spoznaja o postojanju tih naših sklonosti, postajemo bezazleno radoznali. bez obzira na to koliko godina imali te o čemu se točno radi, to je mala istina naše ljudskosti. Ubrzo bivamo upozorenima od strane naših “nadređenih” kako je ta istina o osobi nešto vrlo sramno, neprihvatljivo, užasavajuće i nakaradno te da bi se to moralo odmah odagnati i izbaciti iz svakodnevnice osobe. Budući da je bilo kakve elemente naše ljudskosti vrlo teško eliminirati i da to ne ide tako kako velika većina misli, te sklonosti ipak na nesreću mnogih a najviše samoga pojedinca prežive začahurene poput virusa. Krivo se razmišlja kada se živi od pretpostavke da je nešto površnim djelovanjem uklonjeno. O koje li pseudonaivnosti, ali istovremeno i licemjerja! S kojim pravom se ulazi u nešto o čemu se nema nikakvog pojma? S kojim pravom se ulazi u intimu psihe djeteta kako bi se uništila istina o njemu? U ovom leži ključ svih problema! Društvo koje teži fiktivnom perfekcionizmu dirigira ophođenje roditelja prema djetetu i njegovim osjećajima!? Koja kaskada užasa!
Kada se ta istina o duši pojedinca prekori, natjera na šutnju umjesto da joj se pomogne isplivati na površinu i pomoći na pravi način. Ovo je vrijeme inicijacije propasti osobe. Da bi se dogodilo spašavanje, potrebna su dva faktora – “Prkosna snaga duha” (Dr.Viktor Frankl) ili pronaći osobu koja bi mogla omogućiti stručnu pomoć/ ili oboje. Otkrivanje vlastite istine, tj. ranjivosti vrlo je težak korak, ali taj korak je neophodan za iscjeljenje. Gotovo sve neuroze, depresije i određene sklonosti datiraju od ranijih dana. Ne znači da se tipični simptomi razvijaju u djetinjstvu, ali počinju neke vrlo sitne naznake koje razlikuju ponašanje tog djeteta od njegovih vršnjaka. Upravo ta mala odstupanja koja se javljaju u ranijoj dobi, trebala bi biti poticaj za obraćanje pozornosti, praćenje razvoja i intervencija u vidu savjetovanja roditelja i djeteta. Voljnost za primanje pomoći te želja za kvalitetnijim i radosnijim životom su cilj!
Zanemarivanjem odstupanja u ponašanju koja su vidljiva te zaobilaženje važnosti razgovora sa djetetom/adolescentom dovodi da ukorijenjenog shvaćanja vlastitih sklonosti/ponašanja. Nekada ta odstupanja koja su bila uzrokom stida roditelja i okoline, a u toj fazi nisu bila opasna, nažalost u ovoj fazi postaju opasnima upravo zbog hormonalnih oscilacija koje se javljaju kod adolescenata, te koje direktno imaju utjecaj na raspoloženje. U vrijeme srednjeg i kasnog perioda adolescencije rezultati zanemarivanja su više no vidljivi, te upravo tada osoba počinje ozbiljno razvijati znakove duševnih bolesti ili sklonosti koje onemogućuje skladno funkcioniranje u školi/obitelji/sa prijateljima.
Istina je na kraju ono što sebi priznamo da smo osjetili i vidjeli, te na kraju vrlo strpljivo preslušali ono što nam to dijete/adolescent ima potrebu ispričati. Da bi do takvog otvaranja došlo, trebamo biti neposredni, hladne glave i bez trunke osuđivanja. Ne zaboravite da ste i vi u nekom dijelu života imali potrebu nešto reći naglas! Tako je i s ovom situacijom. Ne dozvolimo kao društvo da bilokakve sklonosti ili odstupanja u duševnom zdravlju mladih budu prepreka u komuniciranju o ovim teškoćama, jer ako se rano počne otvarati tema, manje su prilike da će ta mlada osoba doživjeti ozbiljnije probleme mentalnog zdravlja ili odabir neprikladnog životnog puta.
Vrijednost življenja istine je vrlo težak put koji često podnosi raznorazne prepreke, osuđivanja, odbacivanja, isključenje iz društva što može biti jedan kontra učinak za pojedinca. Jedno se treba shvatiti- življenje istine čuva pojedinca od svega onog što sam navela, te pojedincu daje sposobnost da sa egzistencijalne razine gotovo pa nikada ne prebacuje na psihijatrijsku razinu.
Smisao življenja istine nas približava istinskom životnom smislu koji je upravo savršeno skrojen po mjerama naše duše, no naš zadatak je u tome da smislom življenja istine prigrlimo taj savršeno skrojeni smisao po mjerama naše duše te tim primjerom budemo svijetlo na kraju tunela cjelokupnom društvo.
Post je objavljen 02.12.2024. u 11:11 sati.