Ako baš moraš raniti me,
ako će te duša manje boljeti
zadaš li mi posljednji, osvetnički udarac,
ako ćeš mojim plačem zaliječiti
povrijeđenu taštinu… sruši zidove ogorčenja
i njima zatrpaj moje ime.
Ako dogodi se čudo, ako nađeš mjesto
na kojemu nisi ostavio ožiljak,
zareži me urođenom podmuklošću
i zavaraj se da poravnali smo račune.
Ali, znaj, svaku namjerno nanesenu bol
savjest će ti vratiti, i umnožiti.
Ošamućena sam od povlačenja,
umorna od izbjegavanja situacija
koje nisu i neće se dogoditi.
Gasim svjetionik duše
da te više nikada svjetlom ne privučem
u samotnu noć.
Ti si Nitko… meni.
Ja sam Nitko… tebi.
Sve ostalo bile su zavodljive zamke uma.
Krajnje je vrijeme da sakrijem se u sebi
i potkožje obložim
debelim naslagama tišine.
Dok još imaš vremena, ako nađeš mjesto
na kojemu nisi ostavio ožiljak,
posljednji put, za oproštaj,
ošini me ubojitim, zatajenim riječima
jer pripreme skrovišta (u nutrini) privodim kraju.
Kada sakrijem se od nas nepostojećih,
kao ranjeno pseto
oblizat ću rane od neizgovorenih riječi
i iz pamćenja ispljunuti bujice očekivanja.
Sakrit ću se u sebi, u kući bez prozora i vrata,
u koju neće moći ući žarko željene
slatko-gorke riječi o nama.
Ti si Nitko… za mene.
Ja sam Nitko… za tebe.
Sve ostalo bile su
opijajuće izmišljotine uma,
koje pjesništvu gode,
a bližnjima ne škode.
Post je objavljen 28.11.2024. u 21:52 sati.